Autor: Nikola Cerovac

Pohvala melankoliji prvenstveno je povijesnoumjetnička studija o prikazima melankolije u zapadnome društvu. Međutim, svojom dubinom ona uvelike nadmašuje puku analizu motiva i prerasta u filozofsku knjigu o tom duševnom stanju koje je uvijek izmicalo svakoj emocionalnoj klasifikaciji. U knjizi autor u nizu poglavlja analizira kako se u zapadnoj umjetnosti, počevši od možda najpoznatijeg primjera, Dürerove Melankolije, preko Francisa Bacona, kinematografije i prakse tetoviranja, pokušavalo prikazati melankoliju kao duševno stanje koje navješćuje izvjesno izmještanje i odvajanje od svijeta, istovremeno dajući naslutiti onostranost. Pritom autor prožima svako od poglavlja svojim osobnim glasom iscrtavajući time ne samo istraživačku putanju koja ga je vodila u promišljanju problematike, nego i opisujući učinke koje je svako od djela imalo na njega samoga. Istovremena jukstapozicija erudicije i obilja činjenica s jedne, te osobnih doživljaja autora ukazuje na temeljnu autorovu poantu: da onkraj sveg proučavanja i analize, u melankoliji uvijek preostaje nešto neizrecivo i subjektivno. Djelo Pohvala melankoliji, otkad je objavljena 2019. godine, prevedeno je na nekoliko europskih jezika i doživjelo kritički uspjeh. Tomu svjedoči i njezino ovjenčavanje Nagradom za europsko razumijevanje Lajpciškog sajma knjiga.

O autoru:

László Földényi mađarski je spisatelj, teoretičar umjetnosti i kritičar. Profesor je na Akademiji za film i kazalište u Budimpešti, gdje predaje teoriju i povijest umjetnosti. Autor je dvadesetak knjiga posvećenih književnosti, slikarstvu i filmu, od kojih su neke od njih prevedene na desetak jezika. Dobitnik je više nagrada. Od 2009. godine član je Njemačke akademije za jezik i pjesništvo.

Alegorija i ideologija kapitalno je djelo u kojem poznati američki teoretičar književnosti zagovara revitalizaciju alegorije kao dijalektičkog pristupa tumačenju kulturnih proizvoda. Na metodološkim zasadama Origenova četverorazinskog modela alegorije i gremasovske semiotike provučenima kroz prizmu marksizma i psihoanalize, Jameson razvija interpretacijski model pomoću kojega locira i iscrpljuje heterogena značenja koja se odražavaju u svakom tekstu. Od doslovne razine do interpretacijskih kodova, od individualne povijesti do povijesti kolektiviteta, sve se te putanje ukrštavaju u djelu čiju se inherentnu povijesnost teži razotkriti. Jameson posvećuje pažnju ne samo klasičnim alegorijskim djelima (Božanstvena komedija, Vilinska kraljica, Faust), već traži alegorijsku strukturu i u Shakespearovu Hamletu, Mahlerovoj Šestoj simfoniji, postmodernom romanu i romanu Trećega svijeta. Sveopća alegorizacija koju pritom zagovara Jameson nije tek interpretativni hir, nego odraz teorijske potrebe u suvremenom postmodernom svijetu multinacionalnog kapitalizma, gdje umnažanje pripovijesti zahtijeva kritičku gestu totalizacije. Ova je knjiga stoga kulminacija kritičkih i teorijskih nastojanja s kojima je autor započeo još osamdesetih godina, u težnji da shvati kulturu kasnoga kapitalizma.

O autoru:

Fredric Jameson američki je književni teoretičar i marksist, profesor emeritus na Sveučilištu Duke u SAD-u. Dosada je objavio nekoliko desetaka knjiga, među ostalima Političko nesvjesno: pripovijedanje kao društveno-simboličan čin i Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma.

Stres i sloboda tiskano je izdanje predavanja koje je Peter Sloterdijk održao na poziv zaklade Friedrich Naumann, a u kojemu kroz čitanje odabranih autora Sloterdijk ukazuje na vezu između društvenih odnosa i promišljanja slobode. Točnije, Sloterdijk tvrdi kako filozofska misao o slobodi, ako se pod time uzme aristotelovsko određenje mišljenja kao čuđenja zašto nešto jest, nastaje u situaciji u kojoj poremećaji u društvenim odnosima pojedinca u njemu bude osjećaj stresa. Tu začudnu i pomalo anakronu tezu Sloterdijk dalje razlaže prvo na primjeru pripovijesti iz Tita Livija o zločinu koji toliko potresa Rimljane da se odlučuju razračunati s tiranijom, a zatim na autobiografskoj crtici J.-J. Rousseaua u kojoj potonji opisuje osjećaj slobode koji doživljava jednom prilikom kada se prepušta uživanju u prirodi. Pritom autorova čitanja neprestance uokviruje suvremena problematika sve automatiziranijeg i kontroliranijeg društva s kojom se Sloterdijk hvata u koštac vraćajući se izvornoj filozofskoj gesti mišljenja.

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu.

Popis stanovitih gubitaka nagrađivane njemačke autorice Judith Schalansky zbirka je dvanaest priča o izgubljenim stvarima. Bilo da se radi o tihooceanskom otoku, izumrloj vrsti tigra, gospodskoj vili ili Sapfinim stihovima, autorica zamišlja posljednje trenutke tih bića dovodeći ih u svezu s likovima čija su nastojanja usmjerena tomu da ih spase od zaborava. Na taj način ona se poigrava sjećanjem, tragom i prisutnosti: u njezinim se pričama ono materijalno nestalo sukobljava s njegovim ponovnim pronalaskom u pismu, a minula bića bivaju ponovno oživljena u fenomenološkom činu prisjećanja i zamišljanja. Balansirajući na granici činjenice i fikcije, autorica nas pomoću raznolikih pripovjednih stilova nagoni da u jednakoj mjeri promišljamo kako o gubitku tako i o pronalasku, nestanku i nastanku, sjećanju i zaboravu.

O autorici:

Judith Schalansky, rođena 1980. u Greifswaldu, njemačka je spisateljica, urednica i grafička dizajnerica. Njezine knjige, među kojima su uspješna zbirka eseja Atlas udaljenih otoka: pedeset otoka na kojima nikada nisam bila, i nikada ni neću te roman Žirafin vrat, prevedeni su na više od dvadeset jezika i višestruko nagrađivani. Knjiga Popis stanovitih gubitaka šesta je knjiga Judith Schalansky. Dosad je prevedena na nekoliko svjetskih jezika. U Njemačkoj je u dvije godine otkad je objavljena doživjela četiri ponovljena izdanja, a autorica je za nju 2019. godine dobila nagradu Wilhelm Raabe. 2019. godine primljena je u Njemačku akademiju za jezik i pjesništvo.

U knjizi Priznanje: europska povijest jedne ideje Axel Honneth istražuje razvoj jednoga od ključnih pojmova moderne političke filozofije u različitim europskim misaonim tradicijama i utjecaj njihove društvene situacije na razlike u njegovu shvaćanju. Značajni su europski mislioci pod općenitom idejom priznanja (Anerkennung, reconnaissance, recognition) kao uvažavanja drugih pojedinaca promišljali uvjete postojanja političke zajednice, ali ispod te općenite odredbe kriju se radikalno drugačija shvaćanja ljudske prirode. Polazeći od ključnih autora francuske (Montaigne, La Rochefoucauld, Rousseau), engleske (Hobbes, Hume, Smith, Mill) i njemačke (Kant, Fichte, Hegel) političke misli Honneth kroz tri poglavlja pokazuje kako temeljna razmimoilaženja tih tradicija u bitnome određuju i suvremene mislioce tih kulturnih krugova i na taj način doprinosi sagledavanju povijesnih izvora i mogućnosti europske političke situacije danas.

O autoru:

Axel Honneth njemački je filozof i profesor na Sveučilištu u Frankfurtu i Sveučilištu Columbia. Također je bivši ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu. Pripadnik je takozvane Frankfurtske škole kritičke teorije. U svojem se radu prvenstveno bavi teorijom demokracije i teorijskim načelima kritičke teorije.

Današnje je društvo, tvrdi Han, društvo pozitiviteta, prezasićenosti, proizvodnje, ukratko društvo uspjeha. Ono je pod utjecajem robnog oblika proizvodnje učinilo sve aspekte života providnim i mjerljivim, podvrgnulo ih diktatu uspješnosti, pri čemu negativitet svojstven životu gubi na snazi – a „ono što je isključivo pozitivno je beživotno.“ Živo sadrži u sebi protuslovlje i po tome je živo, a težnja da se suoči sa svojom oprekom i mogućnost da izdrži to unutrašnje protuslovlje eros je koji je njegova pokretačka snaga. Međutim, bez negativiteta eros se izvrće u pornografiju: pornografija nije ništa doli profaniranje erosa, svođenje života na agambenovski goli život, i u tome leži njegova agonija. Izlaz iz takve situacije moguće je jedino povratkom teoriji, ne kao modelu ili skupu hipoteza, već prvotnoj odluci da se misli atopijski Drugi. No kako bismo umjeli misliti, navodi Han, „moramo najprije biti prijatelj, ljubavnik.“

O autoru:

Byung-chul Han njemački je filozof i kulturni teoretičar. Predavao je na sveučilištima u Baselu, Karlsruheu i Berlinu, a njegovi su eseji dosad prevedeni na više od dvadeset jezika.

Istraživanje o modusima života: jedna antropologija Modernih teorijski je priručnik za radikalan istraživački program. U njemu predlaže zamijeniti tradicionalne binarne opreke politike i znanosti, prirode i kulture modusima života, interpretativnim ključevima s vlastitim uvjetima istinitosti. Oslanjajući se na teoriju mreže aktera, gremasovsku semiotiku i filozofiju Whiteheada, Jamesa i Serresa, Latour opisuje kako tehnika, metafizika, politika, znanost, religija, pravo u svojoj nesvodivoj specifičnosti dovode različite subjekte i objekte (ili bolje rečeno, kvazisubjekte i kvaziobjekte) u odnose koje je moguće vrednovati i razumjeti jedino polazeći od veza svojstvenih tom modusu. Latour pritom ruši monolitne konstrukcije Društva i Prirode uvodeći pluralnost različitih poredaka koji čine naše zajednice i time pruža oruđa za promišljanje i izgradnju naše nove socijalno-ekološke zbilje.

O autoru:

Bruno Latour francuski je antropolog, sociolog i filozof. Predavao je na École des Mines i Sciences Po u Parizu. Njegov je rad posvećen proučavanju znanstvene prakse i njezina odnosa s ostalim društvenim praksama, kao i pitanjima ekologije i klimatskih promjena. Iako izvorno djeluje unutar discipline studija znanosti i tehnologije, njegova djela i zamisli naišle su na odjek u mnogim društvenim i humanističkim znanostima.

Psihê: kult duša i vjera u besmrtnost u Grka jedan je od klasika kulturne i religijske povijesti. U njemu Erwin Rohde na temelju obimne građe i filološkom minucioznošću iznosi razvoj grčkih vjerovanja o duši i besmrtnosti od homerskoga doba do kasne antike, ukazujući na složenu dinamiku između lokalnih vjerovanja i općehelenskih književnih i religijskih institucija, između helenstva i stranih utjecaja, kao i na idiosinkratičnosti pojedinih kanonskih pisaca. Pritom Rohde uspijeva pokazati što čini specifičnost grčke kulture u tom pogledu, ne zapadajući u teleologiju povijesnoga napretka i anakronu kristijanizaciju grčkih nazora. Stoga je ova je knjiga iscrpnošću svoje građe i odmjerenošću istraživanja dan-danas vrijedan doprinos proučavanju grčke kulture.

O autoru:

Erwin Rohde (1845 – 1898) utjecajni je njemački klasični filolog. Predavao je na sveučilištima u Tartuu, Jeni, Tübingenu i Heidelbergu. Uz Psihê, njegovo je najznačajnije djelo Grčki roman i njegove preteče.

Nakon antičkog Rima, drugi svezak Povijesti privatnog života, pod uredničkom paskom Georgesa Dubyja, upoznaje nas s privatnosti europskog srednjovjekovlja i renesanse. Prolazeći kroz dokumente, umjetnost i nekadašnje nastambe ljudi toga doba, skupina eminentnih francuskih povjesničara opisuje nam kako su se oblikovale plemićke obitelji rane Francuske, pruža uvid u živote i stavove stanovnika renesansnih, talijanskih trgovačkih gradova, rekonstruira feudalni svijet koji se zrcali u književnosti, kao i svakodnevicu koja se odvijala u ondašnjim nastambama, te na koncu pokazuje kako se koncem srednjega vijeka počinje nazirati ona osebujno moderna pojava – individua. Ljudi srednjega vijeka koje susrećemo na ovim stranicama u svojim su nam nedoumicama, sukobima i nastojanjima bliži nego što bi se na prvu pomislilo, no njihovi su životi ujedno svjedočanstvo jednoga minuloga doba čije odjeke čujemo do današnjih dana.

O urednicima:

Georges Duby, urednik drugog sveska i ujedno najzastupljeniji autor, jedan je od najcjenjenijih francuskih medievista i pripadnik druge generacije historiografske škole Anala. Tokom karijere predavao je na sveučilištima u Besançonu i Aix-en-Provence, a 1970. imenovan je profesorom na Collège de France. Od 1987. bio je član francuske Akademije. Svojim je djelima o ekonomskim i društvenim strukturama u francuskom srednjovjekovlju iznimno utjecao na francusku historiografiju druge polovice 20. st. Za potrebe sveska okupio je uvažene francuske povjesničare, arheologe i teoretičare književnosti: Philippea Braunsteina, Dominiquea Barthélemyja, Danielle Régnier-Bohler i Charlesa de la Roncièrea.

Sfere I: Mjehuri prvi su dio trilogije u kojoj Sloterdijk preispisuje povijest zapadne misli i nudi odgovor na to što je čovjek polazeći od bogate metaforičnosti prostora. Umjesto privilegiranja vremena kao dimenzije unutar koje se razvija ljudska egzistencija, Sloterdijk, poput geometra, opisuje kružnice ljudske egzistencije. Prvi svezak iznosi kako na mikrorazini (razini „mjehura“) pojedinci promišljaju i oblikuju svoje živote, uvijek u odnosu sa i naspram drugih, tvoreći pritom imunosni sustav koji uključuje ili isključuje druga ljudska bića. Za razliku od Leibnizovih monada koje imaju samo prozore u svijet, Sloterdijkovi su mjehuri dijade, oni neprestance primaju druge i iskoračuju iz samih sebe, pri čemu „unutrašnji prostor“ duha nastaje tek ulaskom Drugoga u onome što Sloterdijk, citirajući Bachelarda, naziva „intimnosti okrugloga“.

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu.

Han u svojemu eseju Društvo umora polazi od jednostavne premise: današnjim društvo vlada imperativ „trebati“. Za razliku od disciplinarnog društva zabrane koje, Hanovim riječima, stvara „luđake i kriminalce“, današnje društvo uspjeha stvara „depresivce i gubitnike“. Subjekt uspjeha neprestance je izložen zahtjevu za unaprjeđenjem, nadilaženjem samoga sebe, maksimizacijom svojega učinka, što dovodi do sindroma sagorijevanja ili burnouta. Suočen nekada s disciplinom, subjekt je zadržavao prostor negativiteta, međutim animal laborans kasne modernosti doveden je u situaciju da izrabljuje samoga sebe i to svojevoljno. Autoagresija koja je odlika psihičkog aparata takvog subjekta na koncu ga iscrpljuje i čini nesposobnim za život. Umor društva uspjeha samotni je umor. Nasuprot toga umora, Han zagovara umor koji se okreće od „Ja“ i otvara svijetu, pripušta Drugoga. Taj umor poziva na usporavanje, osvrtanje, uspostavu zajednice umornih.

O autoru

Byung-chul Han njemački je filozof i kulturni teoretičar. Predavao je na sveučilištima u Baselu, Karlsruheu i Berlinu, a njegovi su eseji dosad prevedeni na više od dvadeset jezika.

Knjiga Prozirnost zbirka je trideset i devet eseja u kojima Marek Bieńczyk na zadivljujući način isprepliće elemente književno-povijesne, esejističke i filozofske poetike. Na tragu europske humanističke misli, Bieńczyk u Prozirnosti nastoji raščlaniti termin „transparentnost“ koji se u poljskoj (a i u hrvatskoj!) javnosti pojavio krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. Transparentnost kao neopozivo načelo javnoga života, podređena posvemašnjoj kontroli, sve češće se propisuje i slovom zakona. Prisilno nametnuta, transparentnost ulazi u sve pore društvenoga, pa čak i privatnoga života, postavljajući pojedince pred nepremostiva iskušenja.

Bieńczyk u najboljem duhu francuskih humanističkih mislilaca (vrhunski je prevodilac, između ostalih, Barthesa, Derridaa, Deleuzea), kombinirajući svoj književno-povijesni rad i golemo prevodilačko iskustvo, donosi gotovo zastrašujuću priču o suvremenoj zbilji u kojoj pojedinac postaje teroriziran nametnutom potrebom za posvemašnjom otvorenošću. Prozirnost predstavlja vrhunsko štivo i prvi je prijevod nekog od djelā Mareka Bieńczyka na hrvatski jezik.

O autoru

Poljski pisac, povjesničar književnosti i prevodilac Marek Bieńczyk (1956) vrhunski je poznavatelj europskoga romantizma i suvremene francuske humanističke misli. Proslavio se kao prevodilac s francuskoga jezika i zaslužan je što su se neka od najvećih francuskih pera pojavila na poljskome jeziku. Povezujući svoj književno-istraživački rad i opčinjenost francuskom prosvjetiteljskom misli, Bieńczyk je sredinom devedesetih počeo pisati djela na razmeđu književnosti, publicistike, esejistike i filozofske misli. Brojni prijevodi na sve važnije europske jezike etablirali su Bieńczyka kao autora koji u svojem pisanju ujedinjuje najbolje osobine jednog Kundere, Ciorana ili pak Barthesa.

Knjiga “Politike prirode” svojevrsni je nastavak Latourova ranijeg djela “Nikada nismo bili moderni” i prvo autorovo veće djelo na temu političke ekologije.  U knjizi Latour dekonstruira moderne opreke poput prirode i društva, vrijednosti i činjenice kako bi pokazao kako suvremena ekologija i politička praksa ne mogu riješiti aktualne ekološke krize upravo zbog toga što njihovo mišljenje koje ostaje unutar tih opreka onemogućava osmišljavanje učinkovitog djelovanja.  Kako bi riješio taj problem, Latour predlaže osmišljavanje novih političkih institucija koje bi uvele u javnu diskusiju znanstvenu ekspertizu, no imajući u vidu ograničenja i narav znanstvene prakse.  “Politike prirode” Latourovo je temeljno političko djelo koje je ostavilo najviše traga na suvremenim raspravama o rješavanju ekoloških problema.

O autoru

Bruno Latour francuski je antropolog, sociolog i filozof. Predavao je na École des Mines i Sciences Po u Parizu. Njegov je rad posvećen proučavanju znanstvene prakse i njezina odnosa s ostalim društvenim praksama, kao i pitanjima ekologije i klimatskih promjena. Iako izvorno djeluje unutar discipline studija znanosti i tehnologije, njegova djela i zamisli naišle su na odjek u mnogim društvenim i humanističkim znanostima.

Dok se u okvirima sferologije Sloterdijk intenzivno bavi na mikrorazini intimnošću ljudske egzistencije, na makrorazini učincima globaliziranja, u polisferičnome ustroju izričito se, pak, ispituje medijska konstrukcija stvarnosti. Sve to upućuje na obrat u razumijevanju čovjeka. Nije riječ više o kantovski postavljenome subjektu transcendentalne svijesti koji prostor uspostavlja iz kategorija i pojmova vremenski konstituiranoga opažaja objekata u-prostoru. Obrat je što se ljudska egzistencija u antropotehničkome prostoru izvodi kao rezultat primarne neodređenosti slobode. A to samo znači da čovjek nije niti rob prostora, a niti njegov povlašteni tvorac, premda je bitna odrednica slobode u intimnosti i sraslosti s onim što se uvijek može nazvati, u analogiji s Heideggerovim pojmom tubitka (Dasein) kao brige za sebe, “mojim” prostorom.

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu. Po nekima kontroverzan autor, Peter Sloterdijk jedan je od najznačajnijih živućih njemačkih intelektualaca, koji svojim djelima doprinosi promišljanju aktualnih europskih, pa i svjetskih društvenih problema.

„Filozofija se nikada ne prestaje shvaćati kao umijeće čija su oruđa argumenti, umijeće u koje­mu točno razmišljanje, logička strogoća i preciznost u definiranju imaju važnu ulogu. No značenje tih postupaka filozofije, ukoliko ih prihvaća, shvaćeno je, prije svega, kao namjera postizanja procvata ljudskih života. A vrednovanje svakoga posebnog argumenta mora se pozabaviti ne sa­mo logičkom formom i istinom premisa nego i prikladnošću argumenta za specifične boljke koje su dani predmet.

Ovo što slijedi neće niti pokušavati biti prikaz čitave helenističke etičke misli, niti će biti pa­žljivo sistematizirani selektivni odabir. Umjesto toga bit će donekle idi­osinkrastički prikaz nekih središnjih tema, vođen opsesivnim traganjem za nekim pitanjima – a kao vodeći motiv poslužit će analogija između filozofije i medicine kao umijeća življenja.

… Kako to Ciceron, govoreći u ime Stoe, govori sažetije: „Uvjeravam vas da postoji medicinsko umijeće za dušu. To je filozofija, a njezinu pomoć ne moramo tražiti, kao kod bolesti tijela, izvan nas. Moramo svom svojom snagom i mogućnostima nastojati da postane­mo sposobni liječiti same sebe.“

iz autoričina Predgovora

O autorici:

Martha C. Nussbaum jedna je od najcjenjenijih živućih filozofkinja. Kroz karijeru predavala je na sveučilištima Harvard, Oxford i Brown, a trenutačno je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Chicagu. Autorica je dvadesetak knjiga, brojnih eseja i članaka te dobitnica mnogih prestižnih nagrada. Područje njezinih interesa prostire se od antičke filozofije i književnosti do moderne političke teorije. Posebno je zanimaju pitanja rodne jednakosti, ljudskih prava, prava životinja, međunarodnog razvoja i humanističkog obrazovanja.

Svaki ljudski jezik ocrtava drukčiju kartu svijeta. Ima neke životvor­ne odštete i naknade u krajnjoj gramatičkoj zamršenosti onih jezika (pri­mjerice među australskim starosjediocima ili u Kalahariju) čiji govornici obitavaju u materijalnim i društvenim kontekstima oskudice i jalovosti. Svaki jezik – a ne postoje „mali“ ili neznatniji jezici – konstruira skup mogućih svjetova i geografije pamćenja. Prošla glagolska vremena, u svo­joj zbunjujućoj raznolikosti, sačinjavaju povijest. Utoliko je, na razini ljudskih psihičkih resursa i preživljavanja, na djelu beskrajno pozitivna, „darvinovska“ logika u inače zakučastom i negativnom prekomjerju jezika koji se govore na ovom planetu. Kad umre neki jezik, s njim umre i jedan mogući svijet. Tu nema preživljavanja najjačih. Čak i ondje gdje ga govori šačica, preopterećeni ostaci razorenih zajednica, jedan jezik sadrži u sebi bezgraničan potencijal otkrivanja, preslagivanja zbilje, artikulira­nih snova koji su nam poznati kao mitovi, kao poezija, kao metafizičke slutnje i pravni diskurs.

iz autorova Predgovora

O autoru:

George Steiner (r. 1929.) američki je književni kritičar, esejist, filozof i romanopisac. Tokom života predavao je na Harvardu, Oxfordu i Sveučilištu u Ženevi. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Njegova se istraživanja smještaju na razmeđi književne teorije i kritike, filozofije i lingvistike, prvenstveno se baveći problemom prevođenja te komparativnim proučavanjem europske književnosti.

Naglašavanje “masovnog” karaktera međuratnog europskog fašizma odavno je postalo uobičajena stvar. Već dugi niz godina brojni kritiča­ri tumače fašizam kao fenomen masovnog društva, možda i krajnji izraz masovne politike. Ova studija dekonstruira tu uvriježenu percepciju. U njoj se tvrdi da povezivanje fašizma s masama predstavlja značajnu rede­finiciju pokreta koji je sebe doživljavao i izražavao kao agresivno odbaci­vanje ideala masovne politike, pa i masovnog društva i masovne kulture u širem smislu. Po njoj, dakle, fašizam nije “omasovio” društvo nego je bio vrhunac dugotrajnog nastojanja elita i srednje klase da ga “odmasov­e”. Vječno prijeteću masu – koja se smatrala plebejskom i neposlušnom – trebalo je natjerati na pokornost i zamijeniti je navodno superiornim kolektivnim entitetima poput nacije, rase, ili naroda. Usredotočujući se na talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, ali razmatrajući i druge fašističke pokrete i pojedince u Europi između dva rata, ova knjiga pronicavo pokazuje da je fašizam najbolje shvaćati kao bjesomučno opi­ranje onome o čemu je Elias govorio kao o “procesu civiliziranja” i što je Marx nazivao “društvenom jedinkom”. Fašizam je, iznad svega, bio po­buna protiv – rečeno Nietzscheovim riječima – miroljubivih, prosječnih i egalitarističkih “posljednjih ljudi”.

Ishay Landa (r. 1969.) izraelski je povjesničar srednje generacije, poznat u historiografskim i širim društveno-humanističkim krugovima po iznimno sustavnom i uvelike novom načinu bavljenja fenomenom fašizma, kao i po argumentiranom upućivanju na neke dosad prešućene fenomene i veze u okviru fašističkog pokreta, njegove geneze i ideologije. Radi na Izraelskom otvorenom sveučilištu u Ra’ananai, i to na tamošnjem Odsjeku za povijest, filozofiju i judaistiku.

Peti, posljednji svezak Paićeve Tehnosfere razvija autentičnu teoriju dizajna, koja nije tek teorija djelatnosti oblikovanja i uljepšavanja okoline, već način mišljenja koji je sklop između filozofije, teorije kulture, tehnoznanosti i estetike. Ujedno kritika suvremene dizajnerske teorije, Paić ovdje pokušava misliti onkraj spora o ulozi estetske autonomije u funkcionalnosti proizvoda, zastupajući stajalište kako je potrebno iznaći novo pojmovlje koje bi omogućilo misliti uporabnost stvari zajedno sa samosvrhom predmeta. Kako bi to ostvario, Paić se oslanja na pojmovni aparat razvijen u prethodnim svescima kako bi pokazao da ukoliko se svijet shvati kao tehnosfera, odnosno autopoetički sklop odnosa, potrebno je napustiti dualizme materije-forme i duha-tijela, a time i razlikovanje funkcije i uporabe estetskoga predmeta. Posljednji svezak Tehnosfere, iako tematski najuži, istovremeno je dokaz mogućnosti Paićevih ideja da pripomognu u razumijevanju fenomena suvremenoga društva.

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.

U četvrtome se svesku Paićeve Tehnosfere razmatra pitanje prostora i oprostorenosti u suvremenim uvjetima tehnološkoga društva na primjeru arhitekture, koja je u povijesti filozofije i umjetnosti uvijek imala posebno mjesto s obzirom na njenu vezu s čovjekovom egzistencijom. Autor se na iznimno inventivan način posvećuje interpretaciji ključnih mislioca modernosti koji su tematizirali pitanje arhitekture i prostornosti, kao i tumačenju niza teoretičara postmoderne i suvremene arhitekture, kao i arhitekata samih. Pritom je temeljni autorov stav taj da se razlika između umjetničke gradnje gradova i korporativno-dekonstrukcijskog pristupa ne-mjestu (stadioni, zračne luke, shopping centri) pokazuje odlučujućom za buduće niveliranje odnosa između arhitekture i dizajna. Paićeva radikalna teza je da suvremeno doba više ne potrebuje arhitekte, već se može osloniti na jednostavnu primjenu „već viđenog“ u kontekstu suvremenoga tehnološkog društva. Ovo je djelo pokušaj razumijevanja, u dijalogu s filozofijom i teorijom arhitekture, svijeta koji se oblikuje u dodiru svijeta života i tehnike.

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.

Treći svezak Paićeve Tehnosfere poduhvat je u kojem autor ispisuje genealogiju odnosa estetike i umjetnosti polazeći od kibernetičke „slike svijeta“ i slikovnoga obrata (iconic turn). Nadovezujući se na vizualne studije i znanost o slici te u polemici s relevantnim teorijskim paradigmama (hermeneutika, fenomenologija, semiotika), Paić dovodi do krajnjih posljedica dekonstrukciju ideje povijesne svrhovitosti koja vodi razvoj umjetnosti. Pokazavši kako je 20. st. donijelo radikalnu preobrazbu u shvaćanju slike, a time i estetskoga, Paićeva je poruka kako je potrebno početi misliti estetsku konstrukciju svjetova, što zahtijeva refleksiju o novoj formi kibernetičke osjetilnosti, a suvremena umjetnost pak od avangardnih postupaka šoka, provokacije i eksperimenta ulazi u neizvjesno područje metateorije vizualizacije događaja. Problem više nije u tome što „jest“ umjetnost, već „kako“ se događa razlika između estetskoga objekta i tehnogeneze umjetnoga života. Provokativna, argumentirana i višeslojna tumačenja suvremenoga svijeta estetike i umjetnosti kulminiraju u ovoj knjizi postavkama o kraju estetike i reprezentacijski određene umjetnosti u digitalnome svijetu.

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.