Pobuna

Franco “Bifo” Berardi se na tragu poststrukturalističke teorije, osobito Deleuzea i Guattarija iz Antiedipa i Tisuću platoa, odlučuje misliti paradoksalnu vezu između pojmova novca i jezika (financija i poezije) koji pokreću događaje a sami po sebi ne znače ništa izvan odnosa u kojem znak postaje nešto više od puke komunikacije. Glavna je teza Berardija da se financijski kapitalizam zasniva na autonomizaciji i dinamici novca, štoviše, na autonomizaciji vrijednosti proizvodnje nastale u fizičkoj interakciji stvari. Ulazak u doba semiosfere, koju je na najplastičniji način otvorio svojim djelom postmoderni teoretičar Jean Baudrillard, znači da se novi način legitimnosti i funkcioniranja globalnog kapitalizma razmješta u područje spekulativnog odnosa financijskih institucija i jezika kao semiološkog sustava. U totalnom procesu apstrakcije, digitaliziranja same proizvodnje nastaje upravo i novi način eksploatacije vrijednosti, što dovodi na globalnoj razini do neviđenih strukturnih poremećaja u odnosu središta i rubova svijeta, ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih država i društava. Franco “Bifo” Berardi (Bologna, 1948.) talijanski je marksistički teoretičar i aktivist. Berardi svoj teorijski pristup proširuje psihoanalizom, shizoanalizom i komunikacijskom teorijom kako bi pokazao način na koji su subjektivnost i želja nerazdvojivo povezani s funkcioniranjem kapitalističkog sistema. Autor je više od dvadeset objavljenih knjiga na talijanskom i engleskom jeziku s posebnim interesom za ulogu medija i informacijskih tehnologija u postindustrijskom kapitalizmu.

Filozofija kao liječenje duše

U većine antičkih filozofa srest ćemo ideju da je filozofija terapeutika. Ta ideja pojavljuje se primjerice u obliku poredbe između filozofa i liječnika, između neznanja nefilozofa i bolesti, između učenja filozofije i ozdravljenja. [Te poredbe] počele su me zanimati tek u trenutku kad smo čitali Wittgensteinova Filozofijska istraživanja, kada smo otkrili da Wittgenstein filozofiji pridaje terapijsku funkciju i pripisuje joj zadaću vođenja u stanje smirenosti, što će nas možda podsjetiti na ataraksiju drevnih filozofa. Njegovo poimanje filozofije kao sredstva liječenja povezano je sa stanovitim poimanjem jezika. Dakle, upitao sam se postoji li i u antičkih filozofa veza te vrste, makar i implicitna. Preciznije, postavio sam si sljedeće pitanje: omogućuje li poimanje jezika što ga zastupa pojedini antički filozof bolje razumijevanje načina na koji on poima terapijsku funkciju filozofije i možemo li ga po tom odnosu razlikovati od drugih antičkih filozofa? Dakle, kad um obrađuje istinite pojmove i djeluje pomoću njih na način da dušu oslobađa mnijenja koja generiraju smutnju, njegova funkcija nije tek instrumentalna. Provodeći liječenje duše, on ostvaruje vlastitu sreću, u tom radu terapijskog karaktera na djelu je upravo njegov interes.

Rad na mitu

Što mislimo, što nas pokreće kad si predočavamo svijet? Kako — kao povijesnu i egzistencijalnu veličinu — opažamo vrijeme? Koja značenja nosi sa sobom mit i u čemu se sastoji njegovo svladavanje? I konačno: čime se određuju slike i prispodobe, tehnike i strategije kojima život osigurava podnošljivost? Blumenbergova knjiga Rad na mitu razmatra njegovu vrijednost, iznovice polazeći od funkcionalnih aspekata. U mitskim pripovijestima i parabolama “preživljava”, naime, čovječanstvo baš kao i u lako dostupnim opravama. Nepoznato i neugodno, strano i uvredljivo mijenja se u donekle i posve prihvatljivo u transpoziciji mita. Filozofov se rad, međutim, zasniva na tome da taj korak učini prepoznatljivim u njegovim posljedicama. Tako Blumenberg oblikuje ovu temu s filološkom točnošću i s umijećem genijalna egzegeta—nenadmašan u onim dijelovima koji su posvećeni mitu o Prometeju s pogledom na Goethea.

Hermeneutika subjekta

Hermeneutika subjekta je niz predavanja što ih je Michel Foucault držao na Collège de France 1981-1982. i sadrži neke od ključnih ideja o onome što je nazivao “brigom o sebi” (epimeleia heautou). Usredotočen je na nastanak koncepta tijekom antičkog razdoblja, započevši sa Sokratom. Problemi etičkog formiranja sebstva, tvrdi Foucault, tvore podlogu za suvremeno propitivanje subjektivnosti i ostaju u središtu suvremene moralne misli. Ovaj niz predavanja baca dodatno svjetlo na kasna Foucaultova djela i pokazuje svu dubinu njegove upućenosti u drevnu misao. Lucidna i provokativna, Hermeneutika subjekta predstavlja nam Foucaulta na vrhuncu njegove filozofske karijere.
 

Aristotel

Aristotel: zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja Wernera Jaegera nezaobilazna je knjiga za filozofijski studij ne samo Aristotela, nego i njegovog duhovno-povijesnog okružja, ujedno koristan poticaj za širu publiku, jer svojim hermeneutičkim nastojanjem na doživljaju povijesne osobe daje živu sliku, ne samo prikaz znanstvenog istraživanja o tome što je netko nekada rekao. Naoko samorazumljiv podnaslov — zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja — označava bitnu prekretnicu spram načina kako se Aristotela do tada običavalo tumačiti. Korpus doktrinarnih spisa obično se uzimao kao jedini mjerodavan dok su ostatci dijaloga i posebno zanimljiv, iz drugih izvora rekonstruirani, nagovor na filozofiju (Protreptikos) zanemarivani. Time se stekao dojam da je Aristotelov otklon od Platona bio nagao i takoreći bezvremen, čime i Aristotelov lik dobiva takoreći crtu bezvremenosti. Jaeger nasuprot tome pokazuje da je razlaz s Platonom slojevit i da se može pratiti u više faza, koje se razlikuju kako sadržajno, tako i po formi prikaza.

Namještenici

Kracauer je studiju o “bijelim ovratnicima” napisao pitkim, reportažnim stilom, tri godine prije dolaska Hitlera na vlast. Ne spominje ga izrijekom, ali dok čitamo o milijunima “duhovnih beskućnika” koji su napučili njemačke gradove, i privremeni spas od uredskog posla i ispraznosti svakodnevice traže u barovima, sportu i “glamuru”, s nelagodom prepoznajemo razloge masovnog prihvaćanja nacionalsocijalizma. Nelagoda je tim veća što prepoznajemo elemente suvremenog svijeta u kojem dominiraju korporacije, konzumerizam i spektakl, opsjednutost mladošću i samoreprezentacijom. Uz pogovor Waltera Benjamina, Namještenici se po prvi puta pojavljuju u prijevodu na hrvatski jezik. Siegfried Kracauer (1889–1966), njemački sociolog, teoretičar filma, kulturalni kritičar, novinar. Bio je glavni urednik redakcije za feljton Frankfurter Zeitunga, znanstveni suradnik u Biblioteci filma MoMA u New Yorku i direktor istraživanja u Odjelu za primijenjena društvena istraživanja na Sveučilištu Columbia. Značajna djela su mu Ornament der Masse, From Caligari to Hitler Theory of Film.
 

Rođenje biopolitike

Francuski filozof i socijalni teoretičar Michel Foucault prvi je put pojam biopolitike dotaknuo u svojoj seriji predavanja “Društvo treba braniti” na College de France, održanoj 1975-1976. Foucaultov koncept biopolitike u velikoj mjeri proizlazi iz vlastitog poimanja bio-moći, i proširenja državne vlasti nad fizičkim i političkim tijelima stanovništva. Biopolitika je nedavno doživjela široko prihvaćanje u znanstvenim krugovima kao i među društvenim teoretičarima. Kad je Foucault prvi put spomenuo biopolitiku, 17. ožujka 1976, opisao ju je kao “novu tehnologiju moći … [koja] postoji na drugoj razini, a [da] zauzima drugačiji prostor, i koristi vrlo različite instrumente.” Više od disciplinske mjere, Foucaultova biopolitika djeluje kao kontrolni aparat nad stanovništvom u cjelini ili, kako Foucault navodi, “globalnom masom”. U godinama koje su uslijedile, Foucault nastavlja razvijati svoje biopolitičke pojmove u svojim predavanjima “Rođenje biopolitike”. Michel Foucault, francuski filozof, psiholog i politički teoretičar (1926-1984). Predavao na mnogim sveučilištima (od 1970. na College de France). Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Polazio je od pojma diskursa kao skupa tvrdnja, praksa, kvalifikacijskih shema i predmeta analize koji, iako nespojivi i kontradiktorni, dijele sklop diskurzivnih pravila koja njima upravljaju. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja razvoja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno. U filozofsku analizu uveo je pojam vlasti i doveo ga u odnos sa znanošću o čovjeku, čime je iznio izvornu teoriju sustava (države).
 

Unutarnja tvrđava

U tome se Marko Aurelije prevario. Prošlo je osamnaest stoljeća (gotovo dvije tisuće godina!), a Misli su i dalje žive. Te stranice nisu bile namijenjene samo nekolicini aristokrata duha, kao što su Shaftesbury, Friedrich II. ili Goethe, nego su, tijekom stoljeća pružale, i još danas pružaju razloge za život bezbrojnim nepoznatim ljudima, koji su ih mogli čitati u mnogim prijevodima objavljenim diljem svijeta.
Današnji je čitatelj prečesto sklon zamišljati da postoji samo jedan mogući prijevod grčkog teksta i bit će iznenađen kad, nerijetko, naiđe na znatna odstupanja. No zbog te bi činjenice morao postati svjestan vremenske distance koja nas dijeli od starih. Naša namjera, to jest da suvremenom čitatelju pružimo uvod u čitanje Misli, neće dakle možda biti nekorisna. Nastojat ćemo otkriti ono što je Marko Aurelije htio učiniti pišući ih, odrediti književni rod kojemu pripadaju, a osobito definirati njihov odnos prema filozofskom sustavu koji ih nadahnjuje, i na kraju, ne pišući carevu biografiju, otkriti ono što se od njega kao osobe pojavljuje u njegovu djelu.
„Bilo mi je stalo do toga da obilno citiram Misli. Mrzim one monografije koje se, umjesto da daju riječ autoru i ostanu što bliže tekstu, upuštaju u nerazumljive elukubracije koje navodno dekodiraju tekst i otkrivaju ono ne-izrečeno mislioca, a da čitatelj nema nikakvu predodžbu o onome što je taj mislilac zaista “rekao”.
Takva metoda, nažalost, dopušta sva moguća izobličavanja, sva iskrivljavanja, sve nategnute “intervencije”. Naše je doba zavodljivo iz mnogih razloga, ali prečesto bismo ga, s filozofskog i književnog gledišta, mogli definirati kao doba besmislice, ako ne i kalambura: bilo što povodom bilo čega!“
iz intervjua s Pierreom Hadotom koji je vodio Michael Chase

Pierre Hadot (1922-2010) francuski je filozof i povjesničar filozofije specijaliziran za antičku filozofiju, pogotovo neoplatonizam. Hadot se zaredio 1944, ali nakon enciklike pape Pija XII. Humani generis (1950) napustio je svećenički red. Bio je ravnatelj École des hautes études en sciences sociales (EHESS) od 1964. do 1986, a 1982. imenovan je profesorom prestižnog Collège de France, na kojem je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju. Umirovio se i postao emeritus 1991.

Alkibijad

U ovom dijalogu, vidjet ćete to začas kada se budem vratio na njega, nalazi se sasvim eksplicitno ispitivanje o tome što znači brinuti se o samom sebi, vrlo sistematično ispitivanje u dva dijela: što znači ovo „samom sebi“, što znači „brinuti se“? I zaista imamo prvu teoriju, možemo čak reći, među svim Platonovim tekstovima, jednu zaokruženu teoriju brige o sebi. Ovo se može smatrati za prvo značajno teorijsko izranjanje epimeleia heautou. […] Čini mi se da Platon, platonistički moment, a naročito tekst Alkibijad, svjedoče o jednom od ovih momenata kada se dogodila progresivna reorganizacija čitave stare tehnologije jastva koja je dakle postojala mnogo prije i Sokrata i Platona. Čini mi se da su sve ove stare tehnologije jastva bile, kod Platona, u dijalogu Alkibijad, ili negdje između Sokrata i Platona, podvrgnute jednoj temeljitoj reorganizaciji. Ili, u svakom slučaju: u filozofskom mišljenju, pitanje epimeleia heautou(brige o sebi) preuzima, na potpuno drugoj razini, s potpuno drugačijim ciljem, i s djelomično drugačijim formama, elemente ranijih tehnika. –Michel Foucault u Hermeneutici subjekta

Logika smisla

Knjiga Gillesa Deleuzea Logika smisla (Logique du sens, 1969.) neposredno prethodi – ne samo kronološki nego i kao svojevrsni preduvjet ili temelj – suradnji velikoga francuskog filozofa s psihijatrom i aktivistom Felixom Guattarijem, čiji će plod biti monumentalno dvosveščano djelo Kapitalizam i shizofrenija (sastavljeno od knjiga Antiedip i Tisuću platoa, također objavljenih u hrvatskom prijevodu u sklopu izdavačkog projekta Sandorf&Mizantrop). Sastojeći se od trideset četiri “paradoksa” te Dodatka koji, uz pet prethodno objavljenih ogleda, uključuje kratki pregled Deleuzeove ontologije naslovljen “Platon i simulakr”, Logika smisla razvija “filozofiju događaja” koja potkopava cjelokupnu tradicionalnu ontologiju kroz analizu tako različitih autora kao što su Lewis Carrol, Seneka, Pierre Klossowski, Michel Tournier, Emile Zola i Sigmund Freud. Vježba u “netotalizirajućem mišljenju”, Logika smisla je međutim i daleko više od toga: radikalan pokušaj mišljenja nemišljenog i nemislivog, te odvažan pothvat objelodanjivanja i promišljanja svega onoga što je u filozofiji bilo zaboravljeno ili zatomljeno. U toj perspektivi, koja je i historijska, njena važnost počiva i u činjenici da je posrijedi jedno od prvih djela koje na originalan način reaktualizira stoičku misao. Upravo je naime povodom Logike smisla Michel Foucault iznio svoje čuveno proročanstvo, da će se “jednog dana naše stoljeće nazivati delezovskim”.

Antiedip

Antiedip (1972.) tvori prvi dio monumentalnog djela dvaju francuskih autora Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Kapitalizam i shizofrenija. U pokušaju nužne generalizacije, Antiedip se može opisati kao dubinska kritika psihoanalize, radikalna rehabilitacija cjelovite žudnje ili, kako ga je opisao Michel Foucault, kao “uvod u nefašistički život”. Svako od četiri velika poglavlja knjige analizira i kritizira neki od aspekata proizvodnje ludila na Zapadu te onoga što autori nazivaju “familijalizacijom žudnje” u povijesnom razvoju freudovske psihoanalize.

Francuski filozof Gilles Deleuze (1925.-1995.) od ranih šezdesetih godina 20. stoljeća pa sve do svoje smrti napisao je mnoga utjecajna djela iz područja filozofije, književnosti, filma i primijenjenih umjetnosti.

Na rad francuskog semiotičara, filozofa, psihoterapeuta i političkog militanta Felixa Guattarija (1930.-1992.) uvelike je utjecala lacanovska filozofska škola psihoanalize. Najpoznatiji je upravo po suradnji s Gillesom Deleuzeom na knjigama Antiedip, Tisuću platoa i Što je filozofija?

Hrabrost istine

Hrabrost istine čini diptih s Vladanjem sobom i drugima i nastavak je Foucaultovih razmišljanja o antičkoj filozofiji i istraživanja o djelovanju općenito, a posebno o djelatnosti filozofa. Hrabrost istine. Predavanja na Collège de France (veljača i ožujak 1984.), izravni su produžetak i zaključak serije izlaganja na temu parezije, oko koje su organizirana posljednja Foucaultova istraživanja, o kojoj je počeo raspravljati u tečaju Hermeneutika subjekta (1981). Preko igre između stoicizma i kinizma, između intelektualca i razlike, čitatelj je, kao i uvijek s Foucaultovim djelima, potaknut na razmišljanje i rekontekstualizaciju kako bi uvidio što u njegovo doba priječi događanje promjene, to jest, što sprečava protočnost vlasti. U Hrabrosti istine, u posljednjem pokušaju Michela Foucaulta da u antici pronađe mogućnosti normi bez normativnih mehanizama, on se opet pokazuje kao mislilac koji uvijek nastoji potkopavati učvršćivanje vlasti i omogućiti njenu fluidnost.

 

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926-1984). Predavao na mnogim sveučilištima (od 1970. na College de France). Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Polazio je od pojma diskursa kao skupa tvrdnja, praksa, kvalifikacijskih shema i predmeta analize koji, iako nespojivi i kontradiktorni, dijele sklop diskurzivnih pravila koja njima upravljaju. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja razvoja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno. U filozofsku analizu uveo je pojam vlasti i doveo ga u odnos sa znanošću o čovjeku, čime je iznio izvornu teoriju sustava (države).

Svoj život promijeniti moraš

Bauk kruži zapadnim svijetom – bauk religije. Posvuda nas uvjeravaju kako se ona poslije dužeg izbivanja vratila među ljude modernog svijeta te kako bi bilo dobro ozbiljno računati s njezinom novom prisutnošću. […] Danas se doista nešto vraća – no uobičajeni odgovor da se to opet javlja religija ne može zadovoljiti kritičko propitivanje. Ne radi se ni o povratku nečega što je bilo iščezlo ni o mijenjanju naglaska u nikad razdvojenom kontinuumu. To što se doista vraća, što bi zaslužilo svu intelektualnu pozornost, ima više antropološki nego “religijski” vrh – jednom riječju, radi se o uvidu u imunosni ustroj ljudskog bića. Nakon višestoljetnih eksperimenata s novim oblicima života iskristalizirao se uvid da ljudi, ma u kojim etničkim, ekonomskim i političkim uvjetima živjeli, ne egzistiraju samo u “materijalnim okolnostima”, nego i u simboličkim imunosnim sistemima i pod plaštevima obreda. U nastavku će biti riječi o njihovu tkanju.

Emocije i duševni mir

Richard Sorabji potpuno je nepoznat hrvatskoj čitateljskoj publici. Taj samozatajni velikan koji je radni vijek proveo kao povjesničar filozofije na Oxfordu napisao je nekoliko važnih djela iz povijesti filozofije i uredio nekoliko opsežnih antičkih komentara na Aristotelovo djelo. U knjizi Emocije i duševni mir Sorabji nam nudi filozofsku povijest emocija u antičkoj misli.
Riječ je o kapitalnom djelu u kojem nam predstavlja genealogiju emocija i eksplicira kako su se različiti filozofi i teolozi nosili s problemom emocija i strasti u svakodnevnom životu. Sorabji objašnjava nastanak emocija i strasti te nudi terapeutske modele kako se nositi s unutarnjim svijetom emocija koje determiniraju našu percepciju stvarnosti.
Sorabji navodi važnost prosuđivanja emocija i strasti, želje i htijenja, koje je nužno terapeutski disciplinirati kako bismo ih mogli modificirati. To je način na koji su stoici i rani kršćanski teolozi poput Augustina koristili filozofiju u terapeutske svrhe. Ova knjiga nam je danas potrebnija nego ikad. Ako je Tisuću platoa dijagnoza, Sorabjijeva knjiga bi mogla biti terapija.

Tisuću platoa

Tisuću platoa (1980), drugi je tom djela Kapitalizam i shizofrenija, koje su u suradnji napisali filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari. To je nesumnjivo njihova najznačajnija politička knjiga u kojoj su iznijeli svoje originalno poimanje pluralizma. Kapitalizam i shizofrenija predstavlja dvostruku kritiku Marxa i Freuda. Prvi tom (Anti-Edip) više se bavio Freudom. Uspostavljajući polje eksperimenta u kojem individua postaje autonomna i nezamjetna, Tisuću platoa omogućuje obnavljanje velikog dijela političke teorije, posebice marksističke misli. Radi se o ideji da se vrijeme ili stvaranje sastoje od kanala protoka, putova oslobađanja i utjecaja na samoga sebe pri čemu individue u nekoj cjelini depersonaliziraju jedna drugu i singulariziraju jedna drugu. Upravo se to dogodilo Deleuzeu i Guattariju.
„Riječ je o jednom od najvažnijih filozofskih djela dvadesetog stoljeća u prijevodu koji je sjajno obavio vrlo tešku zadaću [i koji ] također valja smatrati filozofskim činom.
U suradnji Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, filozofa i psihijatra, […] nastala su [teorijska] djela, novi problemi i novo pojmovlje koji su duboko obilježili suvremenu filozofiju. [Oni] su proširili i područje za izvođenje prve zadaće filozofije: analize. Njihov je pristup takozvana radikalna horizontalnost, odbijanje hijerarhijskoga mišljenja te [pokušaj u kojem] nastoje misliti procese: formiranje, tjelesnost, mašine, a prije svega žudnju kao socijalnu žudnju. U metaforičkoj redukciji: ne koriste paradigmu stabla s dubokim korijenjem i visokom krošnjom već paradigmu rizoma.“
– iz recenzije Nadežde Čačinovič

Francuski filozof Gilles Deleuze (1925–1995) od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do svoje smrti napisao je mnoga utjecajna djela iz područja filozofije, književnosti, filma i primijenjenih umjetnosti.
Na rad francuskog semiotičara, filozofa, psihoterapeuta i političkog militanta Félixa Guattarija (1930-1992) uvelike je utjecala lakanovska filozofska škola psihoanalize. Najpoznatiji je upravo po suradnji s Gillesom Deleuzom na knjigama Anti-edip, Tisuću platoa i Što je filozofija?

Duhovne vježbe i antička filozofija

Primjeri u knjizi daju nam uvid u promjenu perspektive što je u
tumačenje i čitanje filozofskih djela antike uvodi nastojanje da se ta djela promatraju u perspektivi prakse duhovnih vježbi. Filozofija se tada javlja u svom izvornom vidu, ne više kao neka teorijska konstrukcija, nego kao odgojna metoda za jedan novi način življenja i gledanja na svijet, kao napor za promjenom čovjeka. Suvremeni povjesničari filozofije, općenito, gotovo da nisu skloni obratiti pažnju na taj vid, premda je bitan. Upravo stoga jer filozofiju promatraju, sukladno zamisli naslijeđenoj iz srednjeg vijeka i modernog vremena, kao čisto teorijski i apstraktni postupak.

Pierre Hadot (1922-2010) francuski je filozof i povjesničar filozofije specijaliziran za antičku filozofiju, pogotovo neoplatonizam. Hadot se zaredio 1944, ali nakon enciklike pape Pija XII. Humani generis (1950) napustio je svećenički red. Bio je ravnatelj École des hautes études en sciences sociales od 1964. do 1986., a 1982. imenovan je profesorom prestižnog Collège de France  na kojem je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju (*chaire d’histoire
de la pensée hellénistique et romaine*). Umirovio se i postao emeritus 1991. Velik utjecaj izvršio je na francuske filozofe poput Michela Foucaulta ili Michela Onfraya.

Kontakt

Strojarska cesta 14, 10000 Zagreb
+385.917281657

Korisnički servis

  Opći uvjeti poslovanja
  Povrati, prigovori i reklamacije
  Politika privatnosti
 
Okvirna cijena poštarine je 4 Eur.
 Cijene u € preračunate su po fiksnom tečaju konverzije 1€ = 7.53450 kn.

Mizantrop@ Sva prava zadržana. 2023.

Valuta
EUR Euro
Add to cart