Povijest privatnog života 3: od renesanse do prosvjetiteljstva

 

U ovom svesku Povijesti privatnog života skupina francuskih povjesničara pod vodstvom Rogera Chartiera vodi nas kroz preobrazbe koje pogađaju privatni život na Zapadu u osvit modernog doba. Čitavo razdoblje u znaku je dva značajna povijesna procesa, uspona administrativne monarhije i Reformacije, koji prekrajaju stare odnose između podanika i vladara, svećenika i vjernika. Dok se politika sve više deprivatizira i koncentrira u kraljevskoj osobi („Kralj je progutao čovjeka.“), a religija stavlja sve veći naglasak na osobni odnos s Bogom nauštrb komunitarnog puta prema spasenju, individua nalazi prilike da se okrene prema sebi. Ona se susreće s novim zahtjevima pojavnosti – u društvu u kojemu je vanjština prije svega odraz nutrine – te potrebom za vlastitom intimom, koju prisvaja kroz nove prostore i vjerske i literarne prakse. U toj prijelaznoj fazi od rodovskih struktura srednjovjekovlja do devetnaestostoljetne stroge podjele između privatnog i javnog svjedočimo nestanku starih običaja i nastanku kulturnih obrazaca koji će ostati temeljni do današnjih dana, a čiji je glavni izraz moderna obitelj.

Kritika nacionalizma

 

Knjiga Thorstena Mensea Kritika nacionalizma kroz deset poglavlja rekapitulira ključne argumente i rezultate kritičkih diskusija o nacionalizmu te sagledava njihove nedostatke i slijepe točke. Djelo stoga polazi od najvažnijih teorijskih doprinosa razmatranju problematike nacionalizma (Eric Hobswbawm, Ernst Gellner, Benedict Anderson) kako bi se u drugom koraku postavilo pitanje zašto te diskusije nisu oslabile učinkovitost nacionalizma kao političke ideologije, osvrćući se prvenstveno na fenomene oslobodilačkih pokreta u Africi i Latinskoj Americi te etnoseparatizam u Europi (Baskija, Katalonija, Irska). Autorov je odgovor da nacionalizam s afirmacijom nacionalnih država kao dominantnih političkih entiteta modernosti stekao i moćne institucionalne pretpostavke vlastite stabilizacije i normalizacije. Usto, na temelju recentnih ili previđenih doprinosa raspravi, naglašava i u klasičnim raspravama često zanemarene socijalno-psihološke dimenzije njegova trajnog uspjeha kao izvora identitetske kohezije društava u kojima su kapitalizam i modernost sustavno podrivali tradicionalne odnose i identifikacije. Pritom polazi od dubokih ambivalencija koje su karakteristične za nacionalizam od njegovih početaka: u nekim je svojim pojavnim oblicima nacionalizam prije svega legitimacijska ideologija imperijalizma, ratova i genocida: u drugim se povijesnim periodima radi primarno o diskursu i ideologiji emancipacije.

Završni dio knjige posvećen je ulozi nacionalizma u antikolonijalnim borbama i proturječjima nacionalne ideje kao emancipacijske ideologije, u čemu autor vidi dva bitna problema s kojima se suočavaju lijevi pokreti diljem svijeta. U području koje obiluje studijama slučaja, Kritika nacionalizma donosi prijeko potreban pregled dosadašnjih pristupa problematici nacionalizma i ukazuje na opće probleme na koje nailaze istraživači. Pritom uspijeva ukazati na relevantnost diskusija o nacionalizmu u kontekstu suvremenih problema s kojima se suočava europska zajednica.

 

O autoru:

Thorsten Mense njemački je sociolog, pisac i novinar. Doktorirao je na Sveučilištu u Hannoveru na temu kritičke teorije nacionalizma i lijevog nacionalizma u Kataloniji i Baskiji. Suradnik je Foruma za kritičko istraživanje desnog ekstremizma (Forum für kritische Rechtsextremismusforschung) u Leipzigu. Kritika nacionalizma njegova je prva knjiga.

Književnost i povijest. Građanski rat riječi

Knjiga Nenada Ivića Građanski rat riječi. Književnost i povijest bavi se složenim problemom odnosa literarnosti i izvještavanja o prošlosti. Polazište je knjige u suvremenom problemu literarnosti historiografskog teksta, gdje Ivić kritički sagledava trendove u pisanju o prošlosti, od težnji historiografa za povratkom “stvarnosti” događaja mimo zamki jezičnog i literarnog relativizma, do nastojanja da se prošlost izrazi u mediju književnosti (dokumentarna književnost, svjedočanstva, faction). Uzrok tim tendencijama Ivić prvenstveno smatra prodor globalnog neoliberalnog režima u područje književne produkcije i akademije koji nastoji uniformirati kulturne i znanstvene proizvode i izbrisati regionalne razlike, što se najjasnije očituje u uzdizanju engleskoga kao lingue france, e da bi se takve proizvode lakše moglo monetarizirati. Nasuprot takvim univerzalizacijskim tendencijama, za koje Ivić smatra da zapravo zatiru istinsku kritičku i transgresivnu zadaću znanosti i književnosti, Ivić se zalaže za ponovno suočavanje s ulogom pisma i prakse pisanja pri izgradnji subjektivnosti, za preispitivanje granica koje su nam zadane jezičnom i kulturnom tradicijom prilikom (pre)ispisivanja naše osobne i društvene povijesti, za povijest i književnost čija je zadaća testirati što smo mi sami.

 

O autoru:

 

Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se antičkom i srednjovjekovnom historiografijom, teorijom, književnošću i glazbom. Dosad je objavio pet knjiga: Domišljanje prošlosti (Zagreb, 1992), Textus. Istraživanja o Amijanu Marcelinu (Zagreb, 2002),  Augurium. Gustav Mahler: pustolovina neodgovornog nosača (Zagreb, 2012), Grč Sirene (Zagreb, 2014), Napulj i druga imaginarna mjesta (Zagreb, 2009).

Pohvala melankoliji

Pohvala melankoliji prvenstveno je povijesnoumjetnička studija o prikazima melankolije u zapadnome društvu. Međutim, svojom dubinom ona uvelike nadmašuje puku analizu motiva i prerasta u filozofsku knjigu o tom duševnom stanju koje je uvijek izmicalo svakoj emocionalnoj klasifikaciji. U knjizi autor u nizu poglavlja analizira kako se u zapadnoj umjetnosti, počevši od možda najpoznatijeg primjera, Dürerove Melankolije, preko Francisa Bacona, kinematografije i prakse tetoviranja, pokušavalo prikazati melankoliju kao duševno stanje koje navješćuje izvjesno izmještanje i odvajanje od svijeta, istovremeno dajući naslutiti onostranost. Pritom autor prožima svako od poglavlja svojim osobnim glasom iscrtavajući time ne samo istraživačku putanju koja ga je vodila u promišljanju problematike, nego i opisujući učinke koje je svako od djela imalo na njega samoga. Istovremena jukstapozicija erudicije i obilja činjenica s jedne, te osobnih doživljaja autora ukazuje na temeljnu autorovu poantu: da onkraj sveg proučavanja i analize, u melankoliji uvijek preostaje nešto neizrecivo i subjektivno. Djelo Pohvala melankoliji, otkad je objavljena 2019. godine, prevedeno je na nekoliko europskih jezika i doživjelo kritički uspjeh. Tomu svjedoči i njezino ovjenčavanje Nagradom za europsko razumijevanje Lajpciškog sajma knjiga.

 

O autoru:

László Földényi mađarski je spisatelj, teoretičar umjetnosti i kritičar. Profesor je na Akademiji za film i kazalište u Budimpešti, gdje predaje teoriju i povijest umjetnosti. Autor je dvadesetak knjiga posvećenih književnosti, slikarstvu i filmu, od kojih su neke od njih prevedene na desetak jezika. Dobitnik je više nagrada. Od 2009. godine član je Njemačke akademije za jezik i pjesništvo.

Alegorija i ideologija

 

Alegorija i ideologija kapitalno je djelo u kojem poznati američki teoretičar književnosti zagovara revitalizaciju alegorije kao dijalektičkog pristupa tumačenju kulturnih proizvoda. Na metodološkim zasadama Origenova četverorazinskog modela alegorije i gremasovske semiotike provučenima kroz prizmu marksizma i psihoanalize, Jameson razvija interpretacijski model pomoću kojega locira i iscrpljuje heterogena značenja koja se odražavaju u svakom tekstu. Od doslovne razine do interpretacijskih kodova, od individualne povijesti do povijesti kolektiviteta, sve se te putanje ukrštavaju u djelu čiju se inherentnu povijesnost teži razotkriti. Jameson posvećuje pažnju ne samo klasičnim alegorijskim djelima (Božanstvena komedija, Vilinska kraljica, Faust), već traži alegorijsku strukturu i u Shakespearovu Hamletu, Mahlerovoj Šestoj simfoniji, postmodernom romanu i romanu Trećega svijeta. Sveopća alegorizacija koju pritom zagovara Jameson nije tek interpretativni hir, nego odraz teorijske potrebe u suvremenom postmodernom svijetu multinacionalnog kapitalizma, gdje umnažanje pripovijesti zahtijeva kritičku gestu totalizacije. Ova je knjiga stoga kulminacija kritičkih i teorijskih nastojanja s kojima je autor započeo još osamdesetih godina, u težnji da shvati kulturu kasnoga kapitalizma.

 

O autoru:

Fredric Jameson američki je književni teoretičar i marksist, profesor emeritus na Sveučilištu Duke u SAD-u. Dosada je objavio nekoliko desetaka knjiga, među ostalima Političko nesvjesno: pripovijedanje kao društveno-simboličan čin i Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma.

Stres i sloboda

Stres i sloboda tiskano je izdanje predavanja koje je Peter Sloterdijk održao na poziv zaklade Friedrich Naumann, a u kojemu kroz čitanje odabranih autora Sloterdijk ukazuje na vezu između društvenih odnosa i promišljanja slobode. Točnije, Sloterdijk tvrdi kako filozofska misao o slobodi, ako se pod time uzme aristotelovsko određenje mišljenja kao čuđenja zašto nešto jest, nastaje u situaciji u kojoj poremećaji u društvenim odnosima pojedinca u njemu bude osjećaj stresa. Tu začudnu i pomalo anakronu tezu Sloterdijk dalje razlaže prvo na primjeru pripovijesti iz Tita Livija o zločinu koji toliko potresa Rimljane da se odlučuju razračunati s tiranijom, a zatim na autobiografskoj crtici J.-J. Rousseaua u kojoj potonji opisuje osjećaj slobode koji doživljava jednom prilikom kada se prepušta uživanju u prirodi. Pritom autorova čitanja neprestance uokviruje suvremena problematika sve automatiziranijeg i kontroliranijeg društva s kojom se Sloterdijk hvata u koštac vraćajući se izvornoj filozofskoj gesti mišljenja.

 

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu.

Popis stanovitih gubitaka

 

Popis stanovitih gubitaka nagrađivane njemačke autorice Judith Schalansky zbirka je dvanaest priča o izgubljenim stvarima. Bilo da se radi o tihooceanskom otoku, izumrloj vrsti tigra, gospodskoj vili ili Sapfinim stihovima, autorica zamišlja posljednje trenutke tih bića dovodeći ih u svezu s likovima čija su nastojanja usmjerena tomu da ih spase od zaborava. Na taj način ona se poigrava sjećanjem, tragom i prisutnosti: u njezinim se pričama ono materijalno nestalo sukobljava s njegovim ponovnim pronalaskom u pismu, a minula bića bivaju ponovno oživljena u fenomenološkom činu prisjećanja i zamišljanja. Balansirajući na granici činjenice i fikcije, autorica nas pomoću raznolikih pripovjednih stilova nagoni da u jednakoj mjeri promišljamo kako o gubitku tako i o pronalasku, nestanku i nastanku, sjećanju i zaboravu.

 

O autorici:

Judith Schalansky, rođena 1980. u Greifswaldu, njemačka je spisateljica, urednica i grafička dizajnerica. Njezine knjige, među kojima su uspješna zbirka eseja Atlas udaljenih otoka: pedeset otoka na kojima nikada nisam bila, i nikada ni neću te roman Žirafin vrat, prevedeni su na više od dvadeset jezika i višestruko nagrađivani. Knjiga Popis stanovitih gubitaka šesta je knjiga Judith Schalansky. Dosad je prevedena na nekoliko svjetskih jezika. U Njemačkoj je u dvije godine otkad je objavljena doživjela četiri ponovljena izdanja, a autorica je za nju 2019. godine dobila nagradu Wilhelm Raabe. 2019. godine primljena je u Njemačku akademiju za jezik i pjesništvo.

Priznanje: europska povijest jedne ideje

 

U knjizi Priznanje: europska povijest jedne ideje Axel Honneth istražuje razvoj jednoga od ključnih pojmova moderne političke filozofije u različitim europskim misaonim tradicijama i utjecaj njihove društvene situacije na razlike u njegovu shvaćanju. Značajni su europski mislioci pod općenitom idejom priznanja (Anerkennung, reconnaissance, recognition) kao uvažavanja drugih pojedinaca promišljali uvjete postojanja političke zajednice, ali ispod te općenite odredbe kriju se radikalno drugačija shvaćanja ljudske prirode. Polazeći od ključnih autora francuske (Montaigne, La Rochefoucauld, Rousseau), engleske (Hobbes, Hume, Smith, Mill) i njemačke (Kant, Fichte, Hegel) političke misli Honneth kroz tri poglavlja pokazuje kako temeljna razmimoilaženja tih tradicija u bitnome određuju i suvremene mislioce tih kulturnih krugova i na taj način doprinosi sagledavanju povijesnih izvora i mogućnosti europske političke situacije danas.

 

O autoru:

Axel Honneth njemački je filozof i profesor na Sveučilištu u Frankfurtu i Sveučilištu Columbia. Također je bivši ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu. Pripadnik je takozvane Frankfurtske škole kritičke teorije. U svojem se radu prvenstveno bavi teorijom demokracije i teorijskim načelima kritičke teorije.

Agonija erosa

 

Današnje je društvo, tvrdi Han, društvo pozitiviteta, prezasićenosti, proizvodnje, ukratko društvo uspjeha. Ono je pod utjecajem robnog oblika proizvodnje učinilo sve aspekte života providnim i mjerljivim, podvrgnulo ih diktatu uspješnosti, pri čemu negativitet svojstven životu gubi na snazi – a „ono što je isključivo pozitivno je beživotno.“ Živo sadrži u sebi protuslovlje i po tome je živo, a težnja da se suoči sa svojom oprekom i mogućnost da izdrži to unutrašnje protuslovlje eros je koji je njegova pokretačka snaga. Međutim, bez negativiteta eros se izvrće u pornografiju: pornografija nije ništa doli profaniranje erosa, svođenje života na agambenovski goli život, i u tome leži njegova agonija. Izlaz iz takve situacije moguće je jedino povratkom teoriji, ne kao modelu ili skupu hipoteza, već prvotnoj odluci da se misli atopijski Drugi. No kako bismo umjeli misliti, navodi Han, „moramo najprije biti prijatelj, ljubavnik.“

 

O autoru:

Byung-chul Han njemački je filozof i kulturni teoretičar. Predavao je na sveučilištima u Baselu, Karlsruheu i Berlinu, a njegovi su eseji dosad prevedeni na više od dvadeset jezika.

Istraživanje o modusima egzistencije

 

Istraživanje o modusima života: jedna antropologija Modernih teorijski je priručnik za radikalan istraživački program. U njemu predlaže zamijeniti tradicionalne binarne opreke politike i znanosti, prirode i kulture modusima života, interpretativnim ključevima s vlastitim uvjetima istinitosti. Oslanjajući se na teoriju mreže aktera, gremasovsku semiotiku i filozofiju Whiteheada, Jamesa i Serresa, Latour opisuje kako tehnika, metafizika, politika, znanost, religija, pravo u svojoj nesvodivoj specifičnosti dovode različite subjekte i objekte (ili bolje rečeno, kvazisubjekte i kvaziobjekte) u odnose koje je moguće vrednovati i razumjeti jedino polazeći od veza svojstvenih tom modusu. Latour pritom ruši monolitne konstrukcije Društva i Prirode uvodeći pluralnost različitih poredaka koji čine naše zajednice i time pruža oruđa za promišljanje i izgradnju naše nove socijalno-ekološke zbilje.

 

O autoru:

Bruno Latour francuski je antropolog, sociolog i filozof. Predavao je na École des Mines i Sciences Po u Parizu. Njegov je rad posvećen proučavanju znanstvene prakse i njezina odnosa s ostalim društvenim praksama, kao i pitanjima ekologije i klimatskih promjena. Iako izvorno djeluje unutar discipline studija znanosti i tehnologije, njegova djela i zamisli naišle su na odjek u mnogim društvenim i humanističkim znanostima.

Psihê: kult duša i vjera u besmrtnost u starih Grka

 

Psihê: kult duša i vjera u besmrtnost u Grka jedan je od klasika kulturne i religijske povijesti. U njemu Erwin Rohde na temelju obimne građe i filološkom minucioznošću iznosi razvoj grčkih vjerovanja o duši i besmrtnosti od homerskoga doba do kasne antike, ukazujući na složenu dinamiku između lokalnih vjerovanja i općehelenskih književnih i religijskih institucija, između helenstva i stranih utjecaja, kao i na idiosinkratičnosti pojedinih kanonskih pisaca. Pritom Rohde uspijeva pokazati što čini specifičnost grčke kulture u tom pogledu, ne zapadajući u teleologiju povijesnoga napretka i anakronu kristijanizaciju grčkih nazora. Stoga je ova je knjiga iscrpnošću svoje građe i odmjerenošću istraživanja dan-danas vrijedan doprinos proučavanju grčke kulture.

 

O autoru:

Erwin Rohde (1845 – 1898) utjecajni je njemački klasični filolog. Predavao je na sveučilištima u Tartuu, Jeni, Tübingenu i Heidelbergu. Uz Psihê, njegovo je najznačajnije djelo Grčki roman i njegove preteče.

Povijest privatnog života 2: od feudalne Europe do renesanse

Nakon antičkog Rima, drugi svezak Povijesti privatnog života, pod uredničkom paskom Georgesa Dubyja, upoznaje nas s privatnosti europskog srednjovjekovlja i renesanse. Prolazeći kroz dokumente, umjetnost i nekadašnje nastambe ljudi toga doba, skupina eminentnih francuskih povjesničara opisuje nam kako su se oblikovale plemićke obitelji rane Francuske, pruža uvid u živote i stavove stanovnika renesansnih, talijanskih trgovačkih gradova, rekonstruira feudalni svijet koji se zrcali u književnosti, kao i svakodnevicu koja se odvijala u ondašnjim nastambama, te na koncu pokazuje kako se koncem srednjega vijeka počinje nazirati ona osebujno moderna pojava – individua. Ljudi srednjega vijeka koje susrećemo na ovim stranicama u svojim su nam nedoumicama, sukobima i nastojanjima bliži nego što bi se na prvu pomislilo, no njihovi su životi ujedno svjedočanstvo jednoga minuloga doba čije odjeke čujemo do današnjih dana.

 

O urednicima:

Georges Duby, urednik drugog sveska i ujedno najzastupljeniji autor, jedan je od najcjenjenijih francuskih medievista i pripadnik druge generacije historiografske škole Anala. Tokom karijere predavao je na sveučilištima u Besançonu i Aix-en-Provence, a 1970. imenovan je profesorom na Collège de France. Od 1987. bio je član francuske Akademije. Svojim je djelima o ekonomskim i društvenim strukturama u francuskom srednjovjekovlju iznimno utjecao na francusku historiografiju druge polovice 20. st. Za potrebe sveska okupio je uvažene francuske povjesničare, arheologe i teoretičare književnosti: Philippea Braunsteina, Dominiquea Barthélemyja, Danielle Régnier-Bohler i Charlesa de la Roncièrea.

 

Sfere I: Mjehuri

 

 

Sfere I: Mjehuri prvi su dio trilogije u kojoj Sloterdijk preispisuje povijest zapadne misli i nudi odgovor na to što je čovjek polazeći od bogate metaforičnosti prostora. Umjesto privilegiranja vremena kao dimenzije unutar koje se razvija ljudska egzistencija, Sloterdijk, poput geometra, opisuje kružnice ljudske egzistencije. Prvi svezak iznosi kako na mikrorazini (razini „mjehura“) pojedinci promišljaju i oblikuju svoje živote, uvijek u odnosu sa i naspram drugih, tvoreći pritom imunosni sustav koji uključuje ili isključuje druga ljudska bića. Za razliku od Leibnizovih monada koje imaju samo prozore u svijet, Sloterdijkovi su mjehuri dijade, oni neprestance primaju druge i iskoračuju iz samih sebe, pri čemu „unutrašnji prostor“ duha nastaje tek ulaskom Drugoga u onome što Sloterdijk, citirajući Bachelarda, naziva „intimnosti okrugloga“.

 

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu.

 

Društvo umora

 

Han u svojemu eseju Društvo umora polazi od jednostavne premise: današnjim društvo vlada imperativ „trebati“. Za razliku od disciplinarnog društva zabrane koje, Hanovim riječima, stvara „luđake i kriminalce“, današnje društvo uspjeha stvara „depresivce i gubitnike“. Subjekt uspjeha neprestance je izložen zahtjevu za unaprjeđenjem, nadilaženjem samoga sebe, maksimizacijom svojega učinka, što dovodi do sindroma sagorijevanja ili burnouta. Suočen nekada s disciplinom, subjekt je zadržavao prostor negativiteta, međutim animal laborans kasne modernosti doveden je u situaciju da izrabljuje samoga sebe i to svojevoljno. Autoagresija koja je odlika psihičkog aparata takvog subjekta na koncu ga iscrpljuje i čini nesposobnim za život. Umor društva uspjeha samotni je umor. Nasuprot toga umora, Han zagovara umor koji se okreće od „Ja“ i otvara svijetu, pripušta Drugoga. Taj umor poziva na usporavanje, osvrtanje, uspostavu zajednice umornih.

 

 

O autoru

Byung-chul Han njemački je filozof i kulturni teoretičar. Predavao je na sveučilištima u Baselu, Karlsruheu i Berlinu, a njegovi su eseji dosad prevedeni na više od dvadeset jezika.

Prozirnost

 

Knjiga Prozirnost zbirka je trideset i devet eseja u kojima Marek Bieńczyk na zadivljujući način isprepliće elemente književno-povijesne, esejističke i filozofske poetike. Na tragu europske humanističke misli, Bieńczyk u Prozirnosti nastoji raščlaniti termin „transparentnost“ koji se u poljskoj (a i u hrvatskoj!) javnosti pojavio krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. Transparentnost kao neopozivo načelo javnoga života, podređena posvemašnjoj kontroli, sve češće se propisuje i slovom zakona. Prisilno nametnuta, transparentnost ulazi u sve pore društvenoga, pa čak i privatnoga života, postavljajući pojedince pred nepremostiva iskušenja.

Bieńczyk u najboljem duhu francuskih humanističkih mislilaca (vrhunski je prevodilac, između ostalih, Barthesa, Derridaa, Deleuzea), kombinirajući svoj književno-povijesni rad i golemo prevodilačko iskustvo, donosi gotovo zastrašujuću priču o suvremenoj zbilji u kojoj pojedinac postaje teroriziran nametnutom potrebom za posvemašnjom otvorenošću. Prozirnost predstavlja vrhunsko štivo i prvi je prijevod nekog od djelā Mareka Bieńczyka na hrvatski jezik.

 

O autoru

Poljski pisac, povjesničar književnosti i prevodilac Marek Bieńczyk (1956) vrhunski je poznavatelj europskoga romantizma i suvremene francuske humanističke misli. Proslavio se kao prevodilac s francuskoga jezika i zaslužan je što su se neka od najvećih francuskih pera pojavila na poljskome jeziku. Povezujući svoj književno-istraživački rad i opčinjenost francuskom prosvjetiteljskom misli, Bieńczyk je sredinom devedesetih počeo pisati djela na razmeđu književnosti, publicistike, esejistike i filozofske misli. Brojni prijevodi na sve važnije europske jezike etablirali su Bieńczyka kao autora koji u svojem pisanju ujedinjuje najbolje osobine jednog Kundere, Ciorana ili pak Barthesa.

Politike prirode

Knjiga “Politike prirode” svojevrsni je nastavak Latourova ranijeg djela “Nikada nismo bili moderni” i prvo autorovo veće djelo na temu političke ekologije.  U knjizi Latour dekonstruira moderne opreke poput prirode i društva, vrijednosti i činjenice kako bi pokazao kako suvremena ekologija i politička praksa ne mogu riješiti aktualne ekološke krize upravo zbog toga što njihovo mišljenje koje ostaje unutar tih opreka onemogućava osmišljavanje učinkovitog djelovanja.  Kako bi riješio taj problem, Latour predlaže osmišljavanje novih političkih institucija koje bi uvele u javnu diskusiju znanstvenu ekspertizu, no imajući u vidu ograničenja i narav znanstvene prakse.  “Politike prirode” Latourovo je temeljno političko djelo koje je ostavilo najviše traga na suvremenim raspravama o rješavanju ekoloških problema.

 

O autoru

Bruno Latour francuski je antropolog, sociolog i filozof. Predavao je na École des Mines i Sciences Po u Parizu. Njegov je rad posvećen proučavanju znanstvene prakse i njezina odnosa s ostalim društvenim praksama, kao i pitanjima ekologije i klimatskih promjena. Iako izvorno djeluje unutar discipline studija znanosti i tehnologije, njegova djela i zamisli naišle su na odjek u mnogim društvenim i humanističkim znanostima.

Sfere III

Dok se u okvirima sferologije Sloterdijk intenzivno bavi na mikrorazini intimnošću ljudske egzistencije, na makrorazini učincima globaliziranja, u polisferičnome ustroju izričito se, pak, ispituje medijska konstrukcija stvarnosti. Sve to upućuje na obrat u razumijevanju čovjeka. Nije riječ više o kantovski postavljenome subjektu transcendentalne svijesti koji prostor uspostavlja iz kategorija i pojmova vremenski konstituiranoga opažaja objekata u-prostoru. Obrat je što se ljudska egzistencija u antropotehničkome prostoru izvodi kao rezultat primarne neodređenosti slobode. A to samo znači da čovjek nije niti rob prostora, a niti njegov povlašteni tvorac, premda je bitna odrednica slobode u intimnosti i sraslosti s onim što se uvijek može nazvati, u analogiji s Heideggerovim pojmom tubitka (Dasein) kao brige za sebe, “mojim” prostorom.

 

O autoru:

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu. Po nekima kontroverzan autor, Peter Sloterdijk jedan je od najznačajnijih živućih njemačkih intelektualaca, koji svojim djelima doprinosi promišljanju aktualnih europskih, pa i svjetskih društvenih problema.

 

Terapija žudnje

„Filozofija se nikada ne prestaje shvaćati kao umijeće čija su oruđa argumenti, umijeće u koje­mu točno razmišljanje, logička strogoća i preciznost u definiranju imaju važnu ulogu. No značenje tih postupaka filozofije, ukoliko ih prihvaća, shvaćeno je, prije svega, kao namjera postizanja procvata ljudskih života. A vrednovanje svakoga posebnog argumenta mora se pozabaviti ne sa­mo logičkom formom i istinom premisa nego i prikladnošću argumenta za specifične boljke koje su dani predmet.

Ovo što slijedi neće niti pokušavati biti prikaz čitave helenističke etičke misli, niti će biti pa­žljivo sistematizirani selektivni odabir. Umjesto toga bit će donekle idi­osinkrastički prikaz nekih središnjih tema, vođen opsesivnim traganjem za nekim pitanjima – a kao vodeći motiv poslužit će analogija između filozofije i medicine kao umijeća življenja.

… Kako to Ciceron, govoreći u ime Stoe, govori sažetije: „Uvjeravam vas da postoji medicinsko umijeće za dušu. To je filozofija, a njezinu pomoć ne moramo tražiti, kao kod bolesti tijela, izvan nas. Moramo svom svojom snagom i mogućnostima nastojati da postane­mo sposobni liječiti same sebe.“

 

iz autoričina Predgovora

 

O autorici:

Martha C. Nussbaum jedna je od najcjenjenijih živućih filozofkinja. Kroz karijeru predavala je na sveučilištima Harvard, Oxford i Brown, a trenutačno je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Chicagu. Autorica je dvadesetak knjiga, brojnih eseja i članaka te dobitnica mnogih prestižnih nagrada. Područje njezinih interesa prostire se od antičke filozofije i književnosti do moderne političke teorije. Posebno je zanimaju pitanja rodne jednakosti, ljudskih prava, prava životinja, međunarodnog razvoja i humanističkog obrazovanja.

 

 

Nakon Babilona

Svaki ljudski jezik ocrtava drukčiju kartu svijeta. Ima neke životvor­ne odštete i naknade u krajnjoj gramatičkoj zamršenosti onih jezika (pri­mjerice među australskim starosjediocima ili u Kalahariju) čiji govornici obitavaju u materijalnim i društvenim kontekstima oskudice i jalovosti. Svaki jezik – a ne postoje „mali“ ili neznatniji jezici – konstruira skup mogućih svjetova i geografije pamćenja. Prošla glagolska vremena, u svo­joj zbunjujućoj raznolikosti, sačinjavaju povijest. Utoliko je, na razini ljudskih psihičkih resursa i preživljavanja, na djelu beskrajno pozitivna, „darvinovska“ logika u inače zakučastom i negativnom prekomjerju jezika koji se govore na ovom planetu. Kad umre neki jezik, s njim umre i jedan mogući svijet. Tu nema preživljavanja najjačih. Čak i ondje gdje ga govori šačica, preopterećeni ostaci razorenih zajednica, jedan jezik sadrži u sebi bezgraničan potencijal otkrivanja, preslagivanja zbilje, artikulira­nih snova koji su nam poznati kao mitovi, kao poezija, kao metafizičke slutnje i pravni diskurs.

iz autorova Predgovora

 

O autoru:

George Steiner (r. 1929.) američki je književni kritičar, esejist, filozof i romanopisac. Tokom života predavao je na Harvardu, Oxfordu i Sveučilištu u Ženevi. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Njegova se istraživanja smještaju na razmeđi književne teorije i kritike, filozofije i lingvistike, prvenstveno se baveći problemom prevođenja te komparativnim proučavanjem europske književnosti.

Fašizam i mase

Naglašavanje “masovnog” karaktera međuratnog europskog fašizma odavno je postalo uobičajena stvar. Već dugi niz godina brojni kritiča­ri tumače fašizam kao fenomen masovnog društva, možda i krajnji izraz masovne politike. Ova studija dekonstruira tu uvriježenu percepciju. U njoj se tvrdi da povezivanje fašizma s masama predstavlja značajnu rede­finiciju pokreta koji je sebe doživljavao i izražavao kao agresivno odbaci­vanje ideala masovne politike, pa i masovnog društva i masovne kulture u širem smislu. Po njoj, dakle, fašizam nije “omasovio” društvo nego je bio vrhunac dugotrajnog nastojanja elita i srednje klase da ga “odmasov­e”. Vječno prijeteću masu – koja se smatrala plebejskom i neposlušnom – trebalo je natjerati na pokornost i zamijeniti je navodno superiornim kolektivnim entitetima poput nacije, rase, ili naroda. Usredotočujući se na talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, ali razmatrajući i druge fašističke pokrete i pojedince u Europi između dva rata, ova knjiga pronicavo pokazuje da je fašizam najbolje shvaćati kao bjesomučno opi­ranje onome o čemu je Elias govorio kao o “procesu civiliziranja” i što je Marx nazivao “društvenom jedinkom”. Fašizam je, iznad svega, bio po­buna protiv – rečeno Nietzscheovim riječima – miroljubivih, prosječnih i egalitarističkih “posljednjih ljudi”.

Ishay Landa (r. 1969.) izraelski je povjesničar srednje generacije, poznat u historiografskim i širim društveno-humanističkim krugovima po iznimno sustavnom i uvelike novom načinu bavljenja fenomenom fašizma, kao i po argumentiranom upućivanju na neke dosad prešućene fenomene i veze u okviru fašističkog pokreta, njegove geneze i ideologije. Radi na Izraelskom otvorenom sveučilištu u Ra’ananai, i to na tamošnjem Odsjeku za povijest, filozofiju i judaistiku.

Tehnosfera V.

Peti, posljednji svezak Paićeve Tehnosfere razvija autentičnu teoriju dizajna, koja nije tek teorija djelatnosti oblikovanja i uljepšavanja okoline, već način mišljenja koji je sklop između filozofije, teorije kulture, tehnoznanosti i estetike. Ujedno kritika suvremene dizajnerske teorije, Paić ovdje pokušava misliti onkraj spora o ulozi estetske autonomije u funkcionalnosti proizvoda, zastupajući stajalište kako je potrebno iznaći novo pojmovlje koje bi omogućilo misliti uporabnost stvari zajedno sa samosvrhom predmeta. Kako bi to ostvario, Paić se oslanja na pojmovni aparat razvijen u prethodnim svescima kako bi pokazao da ukoliko se svijet shvati kao tehnosfera, odnosno autopoetički sklop odnosa, potrebno je napustiti dualizme materije-forme i duha-tijela, a time i razlikovanje funkcije i uporabe estetskoga predmeta. Posljednji svezak Tehnosfere, iako tematski najuži, istovremeno je dokaz mogućnosti Paićevih ideja da pripomognu u razumijevanju fenomena suvremenoga društva.

 

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.

Tehnosfera IV.

U četvrtome se svesku Paićeve Tehnosfere razmatra pitanje prostora i oprostorenosti u suvremenim uvjetima tehnološkoga društva na primjeru arhitekture, koja je u povijesti filozofije i umjetnosti uvijek imala posebno mjesto s obzirom na njenu vezu s čovjekovom egzistencijom. Autor se na iznimno inventivan način posvećuje interpretaciji ključnih mislioca modernosti koji su tematizirali pitanje arhitekture i prostornosti, kao i tumačenju niza teoretičara postmoderne i suvremene arhitekture, kao i arhitekata samih. Pritom je temeljni autorov stav taj da se razlika između umjetničke gradnje gradova i korporativno-dekonstrukcijskog pristupa ne-mjestu (stadioni, zračne luke, shopping centri) pokazuje odlučujućom za buduće niveliranje odnosa između arhitekture i dizajna. Paićeva radikalna teza je da suvremeno doba više ne potrebuje arhitekte, već se može osloniti na jednostavnu primjenu „već viđenog“ u kontekstu suvremenoga tehnološkog društva. Ovo je djelo pokušaj razumijevanja, u dijalogu s filozofijom i teorijom arhitekture, svijeta koji se oblikuje u dodiru svijeta života i tehnike.

 

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.

Tehnosfera III.

Treći svezak Paićeve Tehnosfere poduhvat je u kojem autor ispisuje genealogiju odnosa estetike i umjetnosti polazeći od kibernetičke „slike svijeta“ i slikovnoga obrata (iconic turn). Nadovezujući se na vizualne studije i znanost o slici te u polemici s relevantnim teorijskim paradigmama (hermeneutika, fenomenologija, semiotika), Paić dovodi do krajnjih posljedica dekonstrukciju ideje povijesne svrhovitosti koja vodi razvoj umjetnosti. Pokazavši kako je 20. st. donijelo radikalnu preobrazbu u shvaćanju slike, a time i estetskoga, Paićeva je poruka kako je potrebno početi misliti estetsku konstrukciju svjetova, što zahtijeva refleksiju o novoj formi kibernetičke osjetilnosti, a suvremena umjetnost pak od avangardnih postupaka šoka, provokacije i eksperimenta ulazi u neizvjesno područje metateorije vizualizacije događaja. Problem više nije u tome što „jest“ umjetnost, već „kako“ se događa razlika između estetskoga objekta i tehnogeneze umjetnoga života. Provokativna, argumentirana i višeslojna tumačenja suvremenoga svijeta estetike i umjetnosti kulminiraju u ovoj knjizi postavkama o kraju estetike i reprezentacijski određene umjetnosti u digitalnome svijetu.

 

Žarko Paić izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu  Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teoriju mode, semiotiku i vizualne komunikacije, te gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i sociologije medija i komunikacije na Univerzitetu Sinigdunum u Beogradu na Fakultetu za medije i komunikacije. Dosad je objavio niz knjiga, koje se tematski kreću od povijesti i teorije umjetnosti do političke filozofije, a projekt Tehnosfera svojevrsna je sinteza njegova dosadašnjeg promišljanja i pokušaj sustavne teorije suvremenoga društva.

Prividna smrt u mišljenju

Knjiga Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi bavi se pitanjem uspostavljanja institucije obrazovanja i odgoja za više životne ciljeve od biološkoga preživljavanja, pri čemu autor proučava pojavu prakse svjesnoga odlaska iz svijeta javnosti i rutine svakodnevice kako bi se pojedinac mogao uzdići na razinu ideje i misaone zbilje. Sloterdijkovo mišljenje odgojno-obrazovne „antropotehnike“ čovjeka, od Aristotelova Protreptikosa do Heideggerova Bitka i vremena, ujedno pokazuje ono što je unatoč svim razlikama  postojano u promjenama. U osnovi svega nalazi se pokušaj vođenja autentičnoga života koji svoj smisao zadobiva u kazivanju i istraživanju puta istine. Utoliko je svako nastojanje da se slijedi taj put na stanovit način askeza, izgradnja utočišta od izvanjskoga svijeta koji ima svoje „realističke“ zahtjeve i ciljeve. Vježbanje mišljenja odgovara vježbi življenja. Stoga ontologija mora imati svoje etičko-političko utemeljenje.

 

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu. Po nekima kontroverzan autor, Peter Sloterdijk jedan je od najznačajnijih živućih njemačkih intelektualaca, koji svojim djelima doprinosi promišljanju aktualnih europskih, pa i svjetskih društvenih problema.

O vladanju živima

Knjiga O vladanju živima: Predavanja na Collège de France 1979.–1980. donosi jedan od najznačajnijih ciklusa predavanja koji je Michel Foucault održao na Collège de France i koji predstavlja prijelomnu točku u njegovome radu. U ovim predavanjima Foucault, vraćajući se antičkim i ranokršćanskim izvorima (Sofoklo, Tertulijan, Barnaba, Klement Aleksandrijski), ocrtava nastanak i razvoj kršćanskih praksi krštenja, pokore i duhovna vodstva. Riječ je o ključnom događaju u povijesti Zapada te u tim praksama, kazuje nam Foucault, valja vidjeti zametak suvremenih praksi kontrole i preispitivanja samih sebe. Teorijski gledano, predavanja predstavljaju preorijentaciju s analize sklopa znanja-moći na analizu režima istine, odnosno skupa praksi kojima se kroz vezu istine i govora oblikuje subjekt, što ujedno najavljuje posljednju fazu njegova rada.

 

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926 – 1984). Predavao na mnogim sveučilištima, a od 1970. nositelj je prestižne katedre za Povijest sustava mišljenja na Collège de France. Jedan je od najznačajnijih mislioca dvadesetoga stoljeća, čije je djelo utjecalo na brojne društvene i humanističke discipline. Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno.

Izdizanje misli

U knjizi Izdizanje misli Martha C. Nussbaum pokazuje kako emocije čine sastavni dio sustava moralnog prosuđivanja. Nasuprot stajališta da moralnost predstavlja skup načela koja treba umski spoznati, a emocije jedino mogu zamagliti našu moralnu prosudbu, Nussbaum argumentira da su same emocije prožete inteligencijom i percepcijom. Autorica pritom zahvaća obimnu građu, od rasprava moralnih filozofa i razvojne psihologije do etnoloških izvješća i književnoga kanona, kako bi iznijela uvjerljiv povijesni presjek shvaćanja emocija i ukazala na njihovu ulogu u tvorbi moralnih sudova. Svojom erudicijom, jasnim stilom i pitkošću, ova je iznimna knjiga ključna za razumijevanje uloge emocija u zapadnom moralu, kao i značajan doprinos etičkoj teoriji uopće.

Martha C. Nussbaum jedna je od najcjenjenijih živućih filozofkinja. Kroz karijeru predavala je na sveučilištima Harvard, Oxford i Brown, a trenutačno je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Chicagu. Autorica je dvadesetak knjiga, brojnih eseja i članaka te dobitnica mnogih prestižnih nagrada. Područje njezinih interesa prostire se od antičke filozofije i književnosti do moderne političke teorije. Posebno je zanimaju pitanja rodne jednakosti, ljudskih prava, prava životinja, međunarodnog razvoja i humanističkog obrazovanja.

Kada je naš svijet postao kršćanski (312. – 394.)

Knjiga Kada je naš svijet postao kršćanski (312.  – 394.) sažeti je prikaz jednoga od najznačajnijih događaja u povijesti Europe: proglašenja kršćanstva službenom religijom Rimskoga Carstva. U knjizi Veyne portretira cara Konstantina, osobu uvjerenu u svoju povijesnu misiju, ali također vještoga političara, i prikazuje institucionalizaciju kršćanstva, koje od male sekte postaje značajna politička sila. No nije riječ o suhoparnom povijesnom pregledu, jer osim živa Veyneova jezika, u pozadini knjige neprestano se provlače neka od ključnih pitanja današnje Europe, poput pitanja odnosa religije i politike, postojanja službene nacionalne ideologije i u konačnici, pitanje je li europska civilizacija fundamentalno određena svojim kršćanskim nasljeđem. Kada je naš svijet postao kršćanski (312 – 394) uspijeva kroz povijesno istraživanje tematizirati relevantne probleme aktualnosti.

 

Paul Veyne francuski je arheolog i povjesničar specijaliziran za razdoblje antičkoga Rima. Počasni je profesor na Còllege de France. Posebice se bavio antičkim sustavima vjerovanja, antičkom svakodnevicom i epistemologijom povijesti.

Arheologija znanja

Arheologija znanja proizišla je iz potrebe Michela Foucaulta da se osvrne na teorijske i metodološke pretpostavke svojih dotadašnjih djela. U njoj se Foucault po prvi puta sustavno hvata u koštac s pitanjem toga što je znanje i kako se ono preobražava kroz povijest, zastupajući stajalište kako je znanje prvenstveno diskurs, materijalni ostvaraj kroz povijest izložen naglim prekidima, preobrazbama, nestancima i nastancima. Raskinuvši tako s dotadašnjim shvaćanjem povijesti znanja kao neprestana razvoja i napretka te subjekta kao njegova privilegiranog mjesta, Foucault, uz druge autore poput Gillesa Deleuzea i Jacquesa Derridaa, otvara put kritici filozofskih pretpostavki modernosti i moderne filozofije subjektivnosti. Ovaj klasik francuske filozofije ujedno je zaključak Foucaultove rane faze i spomenik jednoj od najvećih teorijskih kontroverzi dvadesetoga stoljeća.

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926 – 1984). Predavao na mnogim sveučilištima, a od 1970. nositelj je prestižne katedre za Povijest sustava mišljenja na Collège de France. Jedan je od najznačajnijih mislioca dvadesetoga stoljeća, čije je djelo utjecalo na brojne društvene i humanističke discipline. Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno.

Film kao subverzivna umjetnost

Ovo je knjiga o subverziji postojećih vrijednosti, institucija, običaja  i tabua – na Istoku i na Zapadu, na ljevici i na desnici – u potencijalno najmoćnijoj umjetnosti stoljeća. Ova se knjiga bavi skepticizmom prema sveukupnoj općeprihvaćenoj mudrosti (uključujući i vlastitu), prema vječnim istinama, pravilima umjetnosti, “prirodnim” i ljudskim zakonima, zapravo prema svemu što se može smatrati svetim. Pokušaj je to da se sačuvaju, bar na jedan trenutak – za trajanja ove knjige – djela i postignuća subverzivnog filma. Suvremena Amerika – kasnokapitalistički kolos u vlasništvu velikih korporacija koji se izdaje za demokraciju i kojim dominira mahniti komercijalizam i konzumerizam – pokušava dominirati svijetom preko transnacionalne holivudske kinematografije i televizije, izvoza američkih kulturnih “vrijednosti”, te pretvaranjem zemaljske kugle u zabavni park Disney. Ostatak svijeta se ne bi trebao bojati dinosaura i vanzemaljaca već komodifikacije svih sfera ljudskog postojanja, naizgled nezaustavljive komercijalizacije ljudskog života i društva, rastuće međunarodne pošasti tematskih parkova, sveprisutnog pretvaranja svijeta u trgovački centar. Prvi put u povijesti najmoćniji masovni medij društva u potpunosti kontroliraju, i njime dominiraju, oglašivači i tržište, u potpunosti je vođen komercijalnim imperativima, zasićen sveprisutnim reklamama koje oglašivačima isporučuju publiku (umjesto da publici isporučuju programe), te još širim spektrom kanala koji uglavnom nude smeće 365 dana godišnje. Za one koji još uvijek imaju resurse osobnog identiteta – sve češće težak i opasan pothvat – ne postoji važnija obveza od pokušaja suprotstavljanja ovim tendencijama. U protivnom bi nas buduće generacije opet mogle optužiti da smo bili “dobri Nijemci” koji su surađivali sa zlom ne svojim djelima, već svojom tišinom. Tišina, u ovakvim okolnostima, znači suučesništvo.

Povijest privatnog života: Od Rimskog Carstva do tisućite godine (sv. I)

Povijest privatnog života (1): od Rimskog Carstva do tisućite godine Phillipe Ariès, povjesničar, medievist, a moglo bi se dodati i pionir antropologije djetinjstva te znameniti pripadnik druge generacije francuskih analista Georges Duby, idejno i konceptualno osigurali su u pentalogiji Povijest privatnog života kapitalno djelo o povijesti zapadne civilizacije kroz gotovo 2000 godina. Taj je veliki projekt proizašao iz metodoločkih mogućnosti i interesa za svakodnevni život, za strukture dugoga trajanja koje je otvarala upravo francuska historiografska škola Anala. Njime se htjelo “rasvijetliti promjene, polagane ili brze, koje su tijekom vremena utjecale na pojam i aspekte privatnoga života” (Duby, Predgovor). Prva knjiga, pod uredničkom palicom Paula Veynea, obuhvaća razdoblje od skoro deset stoljeća povijesti privatnog života, od Cezara i Augusta do Karla Velikog, odnosno dolaska Komnena na prijestolje Konstantinopola. Urednik sveska, povjesničar i arheolog Veyne, cijenjeni stručnjak upravo za razdoblje antičkog Rima, organizirao ga je kao svojevrsno putovanje, koje u razdoblju od gotovo 1000 godina zastaje na nekim postajama i temeljito se obrađuje: tri su postaje kroz pet poglavlja. Prva se bavi Rimskim Carstvom i kasnom antikom, odnosno iz Veyneova poglavlja i Brownova o kasnoj antici razvija se ujedno i povijest prelaska “građanskog čovjeka” u “kućnog čovjeka”. Na drugoj postaji knjiga zastaje u detaljnoj istrazi stambenih prostora koji najbolje osiguravaju kapsule privatnosti (Thébert). Treća iz rakursa privatnosti i njezinih mijena suprotstavlja rani srednji vijek Zapada (Rouche) i Bizant u 10 i 11. stoljeću (Patlagean).

Kontakt

Strojarska cesta 14, 10000 Zagreb
+385.917281657

Korisnički servis

  Opći uvjeti poslovanja
  Povrati, prigovori i reklamacije
  Politika privatnosti
 
Okvirna cijena poštarine je 4 Eur.
 Cijene u € preračunate su po fiksnom tečaju konverzije 1€ = 7.53450 kn.

Mizantrop@ Sva prava zadržana. 2023.

Valuta
EUR Euro
Add to cart