Prividna smrt u mišljenju

Knjiga Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi bavi se pitanjem uspostavljanja institucije obrazovanja i odgoja za više životne ciljeve od biološkoga preživljavanja, pri čemu autor proučava pojavu prakse svjesnoga odlaska iz svijeta javnosti i rutine svakodnevice kako bi se pojedinac mogao uzdići na razinu ideje i misaone zbilje. Sloterdijkovo mišljenje odgojno-obrazovne „antropotehnike“ čovjeka, od Aristotelova Protreptikosa do Heideggerova Bitka i vremena, ujedno pokazuje ono što je unatoč svim razlikama  postojano u promjenama. U osnovi svega nalazi se pokušaj vođenja autentičnoga života koji svoj smisao zadobiva u kazivanju i istraživanju puta istine. Utoliko je svako nastojanje da se slijedi taj put na stanovit način askeza, izgradnja utočišta od izvanjskoga svijeta koji ima svoje „realističke“ zahtjeve i ciljeve. Vježbanje mišljenja odgovara vježbi življenja. Stoga ontologija mora imati svoje etičko-političko utemeljenje.

 

Peter Sloterdijk njemački je filozof, teoretičar kulture i pisac. Predavao je do 2017. godine filozofiju i teoriju medija na Visokoj školi za dizajn u Karlsruheu. Njegovo djelo izmiče klasičnim disciplinarnim podjelama u filozofiji i usredotočuje se na opće preispitivanje zapadne modernosti i njezina intelektualnoga naslijeđa, dotičući se pritom tema poput posthumanizma i položaja pojedinca u suvremenom svijetu, društvenog utjecaja tehnologije i medija te uloge duhovnosti i mišljenja u današnjemu svijetu. Po nekima kontroverzan autor, Peter Sloterdijk jedan je od najznačajnijih živućih njemačkih intelektualaca, koji svojim djelima doprinosi promišljanju aktualnih europskih, pa i svjetskih društvenih problema.

O vladanju živima

Knjiga O vladanju živima: Predavanja na Collège de France 1979.–1980. donosi jedan od najznačajnijih ciklusa predavanja koji je Michel Foucault održao na Collège de France i koji predstavlja prijelomnu točku u njegovome radu. U ovim predavanjima Foucault, vraćajući se antičkim i ranokršćanskim izvorima (Sofoklo, Tertulijan, Barnaba, Klement Aleksandrijski), ocrtava nastanak i razvoj kršćanskih praksi krštenja, pokore i duhovna vodstva. Riječ je o ključnom događaju u povijesti Zapada te u tim praksama, kazuje nam Foucault, valja vidjeti zametak suvremenih praksi kontrole i preispitivanja samih sebe. Teorijski gledano, predavanja predstavljaju preorijentaciju s analize sklopa znanja-moći na analizu režima istine, odnosno skupa praksi kojima se kroz vezu istine i govora oblikuje subjekt, što ujedno najavljuje posljednju fazu njegova rada.

 

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926 – 1984). Predavao na mnogim sveučilištima, a od 1970. nositelj je prestižne katedre za Povijest sustava mišljenja na Collège de France. Jedan je od najznačajnijih mislioca dvadesetoga stoljeća, čije je djelo utjecalo na brojne društvene i humanističke discipline. Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno.

Izdizanje misli

U knjizi Izdizanje misli Martha C. Nussbaum pokazuje kako emocije čine sastavni dio sustava moralnog prosuđivanja. Nasuprot stajališta da moralnost predstavlja skup načela koja treba umski spoznati, a emocije jedino mogu zamagliti našu moralnu prosudbu, Nussbaum argumentira da su same emocije prožete inteligencijom i percepcijom. Autorica pritom zahvaća obimnu građu, od rasprava moralnih filozofa i razvojne psihologije do etnoloških izvješća i književnoga kanona, kako bi iznijela uvjerljiv povijesni presjek shvaćanja emocija i ukazala na njihovu ulogu u tvorbi moralnih sudova. Svojom erudicijom, jasnim stilom i pitkošću, ova je iznimna knjiga ključna za razumijevanje uloge emocija u zapadnom moralu, kao i značajan doprinos etičkoj teoriji uopće.

Martha C. Nussbaum jedna je od najcjenjenijih živućih filozofkinja. Kroz karijeru predavala je na sveučilištima Harvard, Oxford i Brown, a trenutačno je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Chicagu. Autorica je dvadesetak knjiga, brojnih eseja i članaka te dobitnica mnogih prestižnih nagrada. Područje njezinih interesa prostire se od antičke filozofije i književnosti do moderne političke teorije. Posebno je zanimaju pitanja rodne jednakosti, ljudskih prava, prava životinja, međunarodnog razvoja i humanističkog obrazovanja.

Arheologija znanja

Arheologija znanja proizišla je iz potrebe Michela Foucaulta da se osvrne na teorijske i metodološke pretpostavke svojih dotadašnjih djela. U njoj se Foucault po prvi puta sustavno hvata u koštac s pitanjem toga što je znanje i kako se ono preobražava kroz povijest, zastupajući stajalište kako je znanje prvenstveno diskurs, materijalni ostvaraj kroz povijest izložen naglim prekidima, preobrazbama, nestancima i nastancima. Raskinuvši tako s dotadašnjim shvaćanjem povijesti znanja kao neprestana razvoja i napretka te subjekta kao njegova privilegiranog mjesta, Foucault, uz druge autore poput Gillesa Deleuzea i Jacquesa Derridaa, otvara put kritici filozofskih pretpostavki modernosti i moderne filozofije subjektivnosti. Ovaj klasik francuske filozofije ujedno je zaključak Foucaultove rane faze i spomenik jednoj od najvećih teorijskih kontroverzi dvadesetoga stoljeća.

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926 – 1984). Predavao na mnogim sveučilištima, a od 1970. nositelj je prestižne katedre za Povijest sustava mišljenja na Collège de France. Jedan je od najznačajnijih mislioca dvadesetoga stoljeća, čije je djelo utjecalo na brojne društvene i humanističke discipline. Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno.

Tehnosfera II

Polazište Paićeve teorije svijeta u digitalnoj perspektivi označava kritiku tradicionalnog pristupa povijesti tehnike unutar metafizike. Nije stoga nipošto neobično da će autor u TEHNOSFERA II. filozofijski minuciozno otvoriti put vlastita promišljanja u kritičkome čitanju i interpretaciji najvažnijih mislilaca 20. i 21. stoljeća koji su krenuli u pustolovinu izgradnje novih pojmova za razumijevanje digitalnoga svijeta interaktivne komunikacije. Gotovo su svi bitni mislioci predmetom njegove dubinske analize: Heidegger, Whitehead, Wittgenstein, Deleuze, Derrida, Bateson, Wiener, Flusser, Günther, Minsky, Simondon, Stiegler. Po prvi se put u našim uvjetima suočavamo s detaljnim i sustavnim promišljanjem filozofije znanosti i kibernetike s obzirom na dostignuća posthumanizma i transhumanizma. Naglasak je na svezi između teorije složenosti, kontingencije, emergencije i kaosa s vodećim pojmovima kibernetike kao što su informacija, povratna sprega (feedback), kontrola i komunikacija. Paić se ekstenzivno bavi s teorijama informacije i komunikacije u rasponu od Wienera do kvantne teorije, Shannovove matematičke teorije komunikacije s kojom su nastali operativni sustavi kompjutorske revolucije 1960-ih godina te filozofijskim problemom odnosa jezika i slike u djelu Heideggera, Wittgensteina, Simondona, Whiteheada i Stieglera. Razlog povezivanja fizike i informatike s filozofijom i antropologijom te umjetnošću nalazi se u promijenjenoj biti svijeta nakon uvođenja digitalne tehnologije. Sve je priređeno u mišljenju Whiteheada s pojmom događaja, pa je od velike važnosti što se po prvi puta na hrvatskome jeziku pojavljuje u TEHNOSFERA II. kritička analiza pojma događaja i kozmičke epohe, koju će preuzeti Deleuze u svojim analizama. Knjiga završava s tematiziranjem radikalnog kibernetičkoga obrata: stvar mišljenja postaje mišljenje stvari kao autonomnog objekta i to na način računanja, planiranja i konstrukcije novih događaja kao privremenih stanja.

Tehnosfera I

U prvom svesku, ŽRTVOVANJE I DOSADA: Životinja-Čovjek-Stroj, projekta izvedbe obuhvatne ontologije digitalnoga doba, petoknjižja naslovljenog TEHNOSFERA, Žarko Paić se bavi filozofijskom i kulturalnom, strukturalnom i kibernetičkom antropologijom, teorijom informacija i komunikacije, analizom posthumanizma i transhumanizma, filozofijom biologije, preispitivanjem metafizičkoga nasljeđa svih temeljnih kategorija Zapada u rasponu od bitka, bića, biti, volje, života, egzistencije, svijesti, tjelesnosti s obzirom na nastanak mogućnosti stvaranja promijenjene genetske i informacijske strukture bitka uopće. Paićeva je radikalna postavka da je prošlo doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, te se radi o „imanentnoj transcendenciji“ života koji više nije ništa prirodno niti umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. Autor je na vjerodostojan način stvorio novi hibridni jezik za sklopove i događaje tehničkoga svijeta, povezujući raznolika iskustva od fenomenologije, poststrukturalizma, vizualne semiotike do filozofije medija. Unijevši u filozofijsku raspravu bitne probleme i pitanja naše egzistencije u sudaru s velikim transformacijama znanja i tehnologije koje su pogodile društva i kulture na ishodu 20. stoljeća, nema sumnje da se TEHNOSFERA čita kao dijagnoza duha vremena u kojem živimo, na granici svjetova metafizike i kibernetike, s nadom da možemo očuvati tragove ljudskosti i unatoč neminovne tehnologizacije jezika i mišljenja.

Za što se isplati živjeti

Ovo je studija o preobrazbi subjekta zapadnjačke civilizacije samosvijesti i otmjene oholosti u pasivnog potrošača estetskih objekata. Pritom se ne radi o etičkoj slabosti čovjeka u žrvnju neoliberalnoga kapitalizma kojemu su formalno na usluzi sve tehnike uživanja i opuštenosti pod uvjetom da pripada ovoj ili onoj eliti moći/znanja, već o gotovo ontologijsko-psihologijskoj perverziji. Traganje za srećom pojedinca iziskuje čitav niz novih ograničenja koja su naizgled nužna da bi zauzvrat subjekt dobio vlastito priznanje. Pfaller je u svojim istraživanjima neprestano u kritičkome prevrednovanju čitave tradicije nastanka onog što Zygmunt Bauman naziva „tekućom modernošću“, a posrijedi je nestabilnost u tvorbi identiteta. Kada se moderni hedonizam urušava i postaje postmoderni asketizam kao nova forma užitka i rada na sebi, tada preostaje pitanje nije li time veličajna ideja zapadnjačke kulture kao što je to sloboda u značenju autonomne vladavine subjekta postala tek fikcijom i pukom vrijednošću koja ustupa pred paradoksalnim zahtjevom za više sigurnosti, izvjesnosti, spokojnosti i nade u bolji život, ali pod uvjetom da sustav u ekonomsko-političkome smislu funkcionira besprijekorno. Za što se isplati živjeti nije priručnik za ogrezle u ravnodušnosti društva spektakla prema „istinskim vrijednostima“ života. Posve suprotno, riječ je o izvrsno napisanoj studiji o paradoksima i aporijama življenja u situaciji koja umjesto otpora i slobode ima karakter podaništva i želje za unutarnjom i vanjskom kontrolom.

Tamna ekologija

Tamnoj ekologiji Morton tvrdi da tekuća ekološka kriza nije samo posljedica kapitalizma, korištenja neobnovljivih izvora energije i modernizma, već da njezini uzroci sežu bitno dalje u povijest. Tako navodi da je zadnjih dvanaest tisuća godina obilježila “agrilogistika”, era u kojem je čovjek još od razdoblja Mezopotamije odlučio razvijati agrikulturu i logiku uzrokovanu prestankom nomadskoga života. Kako autor tvrdi, upravo je agrilogistička logika, a ne logika kapitalizma zaslužna za parni stroj. Stoga je svrha studije ogoliti mehanizme agrilogistike, tj. linearnosti ljudske povijesti, politike i filozofije, te razviti, kako podnasov kaže, jednu drugu logiku suživota, temeljenu na takozvanoj “ekognostici”. Za razliku od agrilogistike, epistemologija ekognostike je, kako autor veli, “zapetljana”, “čudna”, istodobno zazorna i lijepa, te se poput poezije hrani proturječnostima koje valja objeručke prihvatiti. Ta specifična eko-logika, tj. “tamna ekologija”, zaključuje Morton, predstavlja nužan epistemološki pomak koji moramo učiniti kako bismo konačno spoznali i prihvatili svoja ograničenja i objektivno anticipirali kamo idemo.

Filozofija, teorija ili način života?

Danas je prilično razvidno da je filozofija u klasičnoj antici bila razmatrana kao način života, a ne samo kao teorija, što možemo zahvaliti radovima kao što su Duhovne vježbe i antička filozofija, P. Hadota (Sandorf i Mizantrop, 2013) i Filozofija kao liječenje duše, J. M. Voelkea (Sandorf i Mizantrop, 2017). Takav je rad i Filozofija, teorija ili način života? Juliusza Dománskog. Domanski je promišljao cijelu povijest definicije filozofije od antike do ranog srednjeg vijeka te samim time i naglašavao važnost „praktičnog“ aspekta antičke filozofije i renesanse. Ova knjiga pokazuje tragove „praktičke“ komponente koji su preživjeli kroz stoljeća kod crkvenih otaca, kod humanista ranog srednjeg vijeka kao i u skolastici, da bi se sve jasnije i jasnije manifestirala među misliocima kasnog srednjeg vijeka i na kraju dovela do pune restitucije antičkog shvaćanja filozofije među humanistima renesanse četrnaestog i petnaestog stoljeća, kao što su Petrarca ili Erazmo. Onaj koji živi na filozofski način je atopos, kao što je Platon govorio za Sokrata. Tu se nalazi lajtmotiv ovog djela. Domanski pokazuje, između ostalog, koliko se tema osobnosti filozofa, neobična i strana, ponekad nedolična, u očima sugrađana pojavljivala i nestajala u različitim etapama povijesti filozofije i kršćanske teologije, kako bi se trijumfalno vratila u vremenu humanizma, u kojem se kršćanski filozof prepoznao kao atopos. Pojavljivanje i nestajanje te dimenzije također se može smatrati znakom prisutnosti ili odsutnosti praktične koncepcije filozofije. Knjiga Domanskoga izrazito je važan doprinos prikazu povijesti pojma filozofije kroz vrijeme.

Pobuna

Franco “Bifo” Berardi se na tragu poststrukturalističke teorije, osobito Deleuzea i Guattarija iz Antiedipa i Tisuću platoa, odlučuje misliti paradoksalnu vezu između pojmova novca i jezika (financija i poezije) koji pokreću događaje a sami po sebi ne znače ništa izvan odnosa u kojem znak postaje nešto više od puke komunikacije. Glavna je teza Berardija da se financijski kapitalizam zasniva na autonomizaciji i dinamici novca, štoviše, na autonomizaciji vrijednosti proizvodnje nastale u fizičkoj interakciji stvari. Ulazak u doba semiosfere, koju je na najplastičniji način otvorio svojim djelom postmoderni teoretičar Jean Baudrillard, znači da se novi način legitimnosti i funkcioniranja globalnog kapitalizma razmješta u područje spekulativnog odnosa financijskih institucija i jezika kao semiološkog sustava. U totalnom procesu apstrakcije, digitaliziranja same proizvodnje nastaje upravo i novi način eksploatacije vrijednosti, što dovodi na globalnoj razini do neviđenih strukturnih poremećaja u odnosu središta i rubova svijeta, ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih država i društava. Franco “Bifo” Berardi (Bologna, 1948.) talijanski je marksistički teoretičar i aktivist. Berardi svoj teorijski pristup proširuje psihoanalizom, shizoanalizom i komunikacijskom teorijom kako bi pokazao način na koji su subjektivnost i želja nerazdvojivo povezani s funkcioniranjem kapitalističkog sistema. Autor je više od dvadeset objavljenih knjiga na talijanskom i engleskom jeziku s posebnim interesom za ulogu medija i informacijskih tehnologija u postindustrijskom kapitalizmu.

Rad na mitu

Što mislimo, što nas pokreće kad si predočavamo svijet? Kako — kao povijesnu i egzistencijalnu veličinu — opažamo vrijeme? Koja značenja nosi sa sobom mit i u čemu se sastoji njegovo svladavanje? I konačno: čime se određuju slike i prispodobe, tehnike i strategije kojima život osigurava podnošljivost? Blumenbergova knjiga Rad na mitu razmatra njegovu vrijednost, iznovice polazeći od funkcionalnih aspekata. U mitskim pripovijestima i parabolama “preživljava”, naime, čovječanstvo baš kao i u lako dostupnim opravama. Nepoznato i neugodno, strano i uvredljivo mijenja se u donekle i posve prihvatljivo u transpoziciji mita. Filozofov se rad, međutim, zasniva na tome da taj korak učini prepoznatljivim u njegovim posljedicama. Tako Blumenberg oblikuje ovu temu s filološkom točnošću i s umijećem genijalna egzegeta—nenadmašan u onim dijelovima koji su posvećeni mitu o Prometeju s pogledom na Goethea.

Hermeneutika subjekta

Hermeneutika subjekta je niz predavanja što ih je Michel Foucault držao na Collège de France 1981-1982. i sadrži neke od ključnih ideja o onome što je nazivao “brigom o sebi” (epimeleia heautou). Usredotočen je na nastanak koncepta tijekom antičkog razdoblja, započevši sa Sokratom. Problemi etičkog formiranja sebstva, tvrdi Foucault, tvore podlogu za suvremeno propitivanje subjektivnosti i ostaju u središtu suvremene moralne misli. Ovaj niz predavanja baca dodatno svjetlo na kasna Foucaultova djela i pokazuje svu dubinu njegove upućenosti u drevnu misao. Lucidna i provokativna, Hermeneutika subjekta predstavlja nam Foucaulta na vrhuncu njegove filozofske karijere.
 

Aristotel

Aristotel: zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja Wernera Jaegera nezaobilazna je knjiga za filozofijski studij ne samo Aristotela, nego i njegovog duhovno-povijesnog okružja, ujedno koristan poticaj za širu publiku, jer svojim hermeneutičkim nastojanjem na doživljaju povijesne osobe daje živu sliku, ne samo prikaz znanstvenog istraživanja o tome što je netko nekada rekao. Naoko samorazumljiv podnaslov — zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja — označava bitnu prekretnicu spram načina kako se Aristotela do tada običavalo tumačiti. Korpus doktrinarnih spisa obično se uzimao kao jedini mjerodavan dok su ostatci dijaloga i posebno zanimljiv, iz drugih izvora rekonstruirani, nagovor na filozofiju (Protreptikos) zanemarivani. Time se stekao dojam da je Aristotelov otklon od Platona bio nagao i takoreći bezvremen, čime i Aristotelov lik dobiva takoreći crtu bezvremenosti. Jaeger nasuprot tome pokazuje da je razlaz s Platonom slojevit i da se može pratiti u više faza, koje se razlikuju kako sadržajno, tako i po formi prikaza.

Rođenje biopolitike

Francuski filozof i socijalni teoretičar Michel Foucault prvi je put pojam biopolitike dotaknuo u svojoj seriji predavanja “Društvo treba braniti” na College de France, održanoj 1975-1976. Foucaultov koncept biopolitike u velikoj mjeri proizlazi iz vlastitog poimanja bio-moći, i proširenja državne vlasti nad fizičkim i političkim tijelima stanovništva. Biopolitika je nedavno doživjela široko prihvaćanje u znanstvenim krugovima kao i među društvenim teoretičarima. Kad je Foucault prvi put spomenuo biopolitiku, 17. ožujka 1976, opisao ju je kao “novu tehnologiju moći … [koja] postoji na drugoj razini, a [da] zauzima drugačiji prostor, i koristi vrlo različite instrumente.” Više od disciplinske mjere, Foucaultova biopolitika djeluje kao kontrolni aparat nad stanovništvom u cjelini ili, kako Foucault navodi, “globalnom masom”. U godinama koje su uslijedile, Foucault nastavlja razvijati svoje biopolitičke pojmove u svojim predavanjima “Rođenje biopolitike”. Michel Foucault, francuski filozof, psiholog i politički teoretičar (1926-1984). Predavao na mnogim sveučilištima (od 1970. na College de France). Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Polazio je od pojma diskursa kao skupa tvrdnja, praksa, kvalifikacijskih shema i predmeta analize koji, iako nespojivi i kontradiktorni, dijele sklop diskurzivnih pravila koja njima upravljaju. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja razvoja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno. U filozofsku analizu uveo je pojam vlasti i doveo ga u odnos sa znanošću o čovjeku, čime je iznio izvornu teoriju sustava (države).
 

Alkibijad

U ovom dijalogu, vidjet ćete to začas kada se budem vratio na njega, nalazi se sasvim eksplicitno ispitivanje o tome što znači brinuti se o samom sebi, vrlo sistematično ispitivanje u dva dijela: što znači ovo „samom sebi“, što znači „brinuti se“? I zaista imamo prvu teoriju, možemo čak reći, među svim Platonovim tekstovima, jednu zaokruženu teoriju brige o sebi. Ovo se može smatrati za prvo značajno teorijsko izranjanje epimeleia heautou. […] Čini mi se da Platon, platonistički moment, a naročito tekst Alkibijad, svjedoče o jednom od ovih momenata kada se dogodila progresivna reorganizacija čitave stare tehnologije jastva koja je dakle postojala mnogo prije i Sokrata i Platona. Čini mi se da su sve ove stare tehnologije jastva bile, kod Platona, u dijalogu Alkibijad, ili negdje između Sokrata i Platona, podvrgnute jednoj temeljitoj reorganizaciji. Ili, u svakom slučaju: u filozofskom mišljenju, pitanje epimeleia heautou(brige o sebi) preuzima, na potpuno drugoj razini, s potpuno drugačijim ciljem, i s djelomično drugačijim formama, elemente ranijih tehnika. –Michel Foucault u Hermeneutici subjekta

Logika smisla

Knjiga Gillesa Deleuzea Logika smisla (Logique du sens, 1969.) neposredno prethodi – ne samo kronološki nego i kao svojevrsni preduvjet ili temelj – suradnji velikoga francuskog filozofa s psihijatrom i aktivistom Felixom Guattarijem, čiji će plod biti monumentalno dvosveščano djelo Kapitalizam i shizofrenija (sastavljeno od knjiga Antiedip i Tisuću platoa, također objavljenih u hrvatskom prijevodu u sklopu izdavačkog projekta Sandorf&Mizantrop). Sastojeći se od trideset četiri “paradoksa” te Dodatka koji, uz pet prethodno objavljenih ogleda, uključuje kratki pregled Deleuzeove ontologije naslovljen “Platon i simulakr”, Logika smisla razvija “filozofiju događaja” koja potkopava cjelokupnu tradicionalnu ontologiju kroz analizu tako različitih autora kao što su Lewis Carrol, Seneka, Pierre Klossowski, Michel Tournier, Emile Zola i Sigmund Freud. Vježba u “netotalizirajućem mišljenju”, Logika smisla je međutim i daleko više od toga: radikalan pokušaj mišljenja nemišljenog i nemislivog, te odvažan pothvat objelodanjivanja i promišljanja svega onoga što je u filozofiji bilo zaboravljeno ili zatomljeno. U toj perspektivi, koja je i historijska, njena važnost počiva i u činjenici da je posrijedi jedno od prvih djela koje na originalan način reaktualizira stoičku misao. Upravo je naime povodom Logike smisla Michel Foucault iznio svoje čuveno proročanstvo, da će se “jednog dana naše stoljeće nazivati delezovskim”.

Hrabrost istine

Hrabrost istine čini diptih s Vladanjem sobom i drugima i nastavak je Foucaultovih razmišljanja o antičkoj filozofiji i istraživanja o djelovanju općenito, a posebno o djelatnosti filozofa. Hrabrost istine. Predavanja na Collège de France (veljača i ožujak 1984.), izravni su produžetak i zaključak serije izlaganja na temu parezije, oko koje su organizirana posljednja Foucaultova istraživanja, o kojoj je počeo raspravljati u tečaju Hermeneutika subjekta (1981). Preko igre između stoicizma i kinizma, između intelektualca i razlike, čitatelj je, kao i uvijek s Foucaultovim djelima, potaknut na razmišljanje i rekontekstualizaciju kako bi uvidio što u njegovo doba priječi događanje promjene, to jest, što sprečava protočnost vlasti. U Hrabrosti istine, u posljednjem pokušaju Michela Foucaulta da u antici pronađe mogućnosti normi bez normativnih mehanizama, on se opet pokazuje kao mislilac koji uvijek nastoji potkopavati učvršćivanje vlasti i omogućiti njenu fluidnost.

 

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926-1984). Predavao na mnogim sveučilištima (od 1970. na College de France). Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Polazio je od pojma diskursa kao skupa tvrdnja, praksa, kvalifikacijskih shema i predmeta analize koji, iako nespojivi i kontradiktorni, dijele sklop diskurzivnih pravila koja njima upravljaju. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja razvoja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno. U filozofsku analizu uveo je pojam vlasti i doveo ga u odnos sa znanošću o čovjeku, čime je iznio izvornu teoriju sustava (države).

Svoj život promijeniti moraš

Bauk kruži zapadnim svijetom – bauk religije. Posvuda nas uvjeravaju kako se ona poslije dužeg izbivanja vratila među ljude modernog svijeta te kako bi bilo dobro ozbiljno računati s njezinom novom prisutnošću. […] Danas se doista nešto vraća – no uobičajeni odgovor da se to opet javlja religija ne može zadovoljiti kritičko propitivanje. Ne radi se ni o povratku nečega što je bilo iščezlo ni o mijenjanju naglaska u nikad razdvojenom kontinuumu. To što se doista vraća, što bi zaslužilo svu intelektualnu pozornost, ima više antropološki nego “religijski” vrh – jednom riječju, radi se o uvidu u imunosni ustroj ljudskog bića. Nakon višestoljetnih eksperimenata s novim oblicima života iskristalizirao se uvid da ljudi, ma u kojim etničkim, ekonomskim i političkim uvjetima živjeli, ne egzistiraju samo u “materijalnim okolnostima”, nego i u simboličkim imunosnim sistemima i pod plaštevima obreda. U nastavku će biti riječi o njihovu tkanju.

Emocije i duševni mir

Richard Sorabji potpuno je nepoznat hrvatskoj čitateljskoj publici. Taj samozatajni velikan koji je radni vijek proveo kao povjesničar filozofije na Oxfordu napisao je nekoliko važnih djela iz povijesti filozofije i uredio nekoliko opsežnih antičkih komentara na Aristotelovo djelo. U knjizi Emocije i duševni mir Sorabji nam nudi filozofsku povijest emocija u antičkoj misli.
Riječ je o kapitalnom djelu u kojem nam predstavlja genealogiju emocija i eksplicira kako su se različiti filozofi i teolozi nosili s problemom emocija i strasti u svakodnevnom životu. Sorabji objašnjava nastanak emocija i strasti te nudi terapeutske modele kako se nositi s unutarnjim svijetom emocija koje determiniraju našu percepciju stvarnosti.
Sorabji navodi važnost prosuđivanja emocija i strasti, želje i htijenja, koje je nužno terapeutski disciplinirati kako bismo ih mogli modificirati. To je način na koji su stoici i rani kršćanski teolozi poput Augustina koristili filozofiju u terapeutske svrhe. Ova knjiga nam je danas potrebnija nego ikad. Ako je Tisuću platoa dijagnoza, Sorabjijeva knjiga bi mogla biti terapija.

Tisuću platoa

Tisuću platoa (1980), drugi je tom djela Kapitalizam i shizofrenija, koje su u suradnji napisali filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari. To je nesumnjivo njihova najznačajnija politička knjiga u kojoj su iznijeli svoje originalno poimanje pluralizma. Kapitalizam i shizofrenija predstavlja dvostruku kritiku Marxa i Freuda. Prvi tom (Anti-Edip) više se bavio Freudom. Uspostavljajući polje eksperimenta u kojem individua postaje autonomna i nezamjetna, Tisuću platoa omogućuje obnavljanje velikog dijela političke teorije, posebice marksističke misli. Radi se o ideji da se vrijeme ili stvaranje sastoje od kanala protoka, putova oslobađanja i utjecaja na samoga sebe pri čemu individue u nekoj cjelini depersonaliziraju jedna drugu i singulariziraju jedna drugu. Upravo se to dogodilo Deleuzeu i Guattariju.
„Riječ je o jednom od najvažnijih filozofskih djela dvadesetog stoljeća u prijevodu koji je sjajno obavio vrlo tešku zadaću [i koji ] također valja smatrati filozofskim činom.
U suradnji Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, filozofa i psihijatra, […] nastala su [teorijska] djela, novi problemi i novo pojmovlje koji su duboko obilježili suvremenu filozofiju. [Oni] su proširili i područje za izvođenje prve zadaće filozofije: analize. Njihov je pristup takozvana radikalna horizontalnost, odbijanje hijerarhijskoga mišljenja te [pokušaj u kojem] nastoje misliti procese: formiranje, tjelesnost, mašine, a prije svega žudnju kao socijalnu žudnju. U metaforičkoj redukciji: ne koriste paradigmu stabla s dubokim korijenjem i visokom krošnjom već paradigmu rizoma.“
– iz recenzije Nadežde Čačinovič

Francuski filozof Gilles Deleuze (1925–1995) od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do svoje smrti napisao je mnoga utjecajna djela iz područja filozofije, književnosti, filma i primijenjenih umjetnosti.
Na rad francuskog semiotičara, filozofa, psihoterapeuta i političkog militanta Félixa Guattarija (1930-1992) uvelike je utjecala lakanovska filozofska škola psihoanalize. Najpoznatiji je upravo po suradnji s Gillesom Deleuzom na knjigama Anti-edip, Tisuću platoa i Što je filozofija?

Duhovne vježbe i antička filozofija

Primjeri u knjizi daju nam uvid u promjenu perspektive što je u
tumačenje i čitanje filozofskih djela antike uvodi nastojanje da se ta djela promatraju u perspektivi prakse duhovnih vježbi. Filozofija se tada javlja u svom izvornom vidu, ne više kao neka teorijska konstrukcija, nego kao odgojna metoda za jedan novi način življenja i gledanja na svijet, kao napor za promjenom čovjeka. Suvremeni povjesničari filozofije, općenito, gotovo da nisu skloni obratiti pažnju na taj vid, premda je bitan. Upravo stoga jer filozofiju promatraju, sukladno zamisli naslijeđenoj iz srednjeg vijeka i modernog vremena, kao čisto teorijski i apstraktni postupak.

Pierre Hadot (1922-2010) francuski je filozof i povjesničar filozofije specijaliziran za antičku filozofiju, pogotovo neoplatonizam. Hadot se zaredio 1944, ali nakon enciklike pape Pija XII. Humani generis (1950) napustio je svećenički red. Bio je ravnatelj École des hautes études en sciences sociales od 1964. do 1986., a 1982. imenovan je profesorom prestižnog Collège de France  na kojem je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju (*chaire d’histoire
de la pensée hellénistique et romaine*). Umirovio se i postao emeritus 1991. Velik utjecaj izvršio je na francuske filozofe poput Michela Foucaulta ili Michela Onfraya.

Kontakt

Strojarska cesta 14, 10000 Zagreb
+385.917281657

Korisnički servis

  Opći uvjeti poslovanja
  Povrati, prigovori i reklamacije
  Politika privatnosti
 
Okvirna cijena poštarine je 4 Eur.
 Cijene u € preračunate su po fiksnom tečaju konverzije 1€ = 7.53450 kn.

Mizantrop@ Sva prava zadržana. 2023.

Valuta
EUR Euro
Add to cart