Povijest privatnog života 3: od renesanse do prosvjetiteljstva

 

U ovom svesku Povijesti privatnog života skupina francuskih povjesničara pod vodstvom Rogera Chartiera vodi nas kroz preobrazbe koje pogađaju privatni život na Zapadu u osvit modernog doba. Čitavo razdoblje u znaku je dva značajna povijesna procesa, uspona administrativne monarhije i Reformacije, koji prekrajaju stare odnose između podanika i vladara, svećenika i vjernika. Dok se politika sve više deprivatizira i koncentrira u kraljevskoj osobi („Kralj je progutao čovjeka.“), a religija stavlja sve veći naglasak na osobni odnos s Bogom nauštrb komunitarnog puta prema spasenju, individua nalazi prilike da se okrene prema sebi. Ona se susreće s novim zahtjevima pojavnosti – u društvu u kojemu je vanjština prije svega odraz nutrine – te potrebom za vlastitom intimom, koju prisvaja kroz nove prostore i vjerske i literarne prakse. U toj prijelaznoj fazi od rodovskih struktura srednjovjekovlja do devetnaestostoljetne stroge podjele između privatnog i javnog svjedočimo nestanku starih običaja i nastanku kulturnih obrazaca koji će ostati temeljni do današnjih dana, a čiji je glavni izraz moderna obitelj.

Književnost i povijest. Građanski rat riječi

Knjiga Nenada Ivića Građanski rat riječi. Književnost i povijest bavi se složenim problemom odnosa literarnosti i izvještavanja o prošlosti. Polazište je knjige u suvremenom problemu literarnosti historiografskog teksta, gdje Ivić kritički sagledava trendove u pisanju o prošlosti, od težnji historiografa za povratkom “stvarnosti” događaja mimo zamki jezičnog i literarnog relativizma, do nastojanja da se prošlost izrazi u mediju književnosti (dokumentarna književnost, svjedočanstva, faction). Uzrok tim tendencijama Ivić prvenstveno smatra prodor globalnog neoliberalnog režima u područje književne produkcije i akademije koji nastoji uniformirati kulturne i znanstvene proizvode i izbrisati regionalne razlike, što se najjasnije očituje u uzdizanju engleskoga kao lingue france, e da bi se takve proizvode lakše moglo monetarizirati. Nasuprot takvim univerzalizacijskim tendencijama, za koje Ivić smatra da zapravo zatiru istinsku kritičku i transgresivnu zadaću znanosti i književnosti, Ivić se zalaže za ponovno suočavanje s ulogom pisma i prakse pisanja pri izgradnji subjektivnosti, za preispitivanje granica koje su nam zadane jezičnom i kulturnom tradicijom prilikom (pre)ispisivanja naše osobne i društvene povijesti, za povijest i književnost čija je zadaća testirati što smo mi sami.

 

O autoru:

 

Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se antičkom i srednjovjekovnom historiografijom, teorijom, književnošću i glazbom. Dosad je objavio pet knjiga: Domišljanje prošlosti (Zagreb, 1992), Textus. Istraživanja o Amijanu Marcelinu (Zagreb, 2002),  Augurium. Gustav Mahler: pustolovina neodgovornog nosača (Zagreb, 2012), Grč Sirene (Zagreb, 2014), Napulj i druga imaginarna mjesta (Zagreb, 2009).

Kada je naš svijet postao kršćanski (312. – 394.)

Knjiga Kada je naš svijet postao kršćanski (312.  – 394.) sažeti je prikaz jednoga od najznačajnijih događaja u povijesti Europe: proglašenja kršćanstva službenom religijom Rimskoga Carstva. U knjizi Veyne portretira cara Konstantina, osobu uvjerenu u svoju povijesnu misiju, ali također vještoga političara, i prikazuje institucionalizaciju kršćanstva, koje od male sekte postaje značajna politička sila. No nije riječ o suhoparnom povijesnom pregledu, jer osim živa Veyneova jezika, u pozadini knjige neprestano se provlače neka od ključnih pitanja današnje Europe, poput pitanja odnosa religije i politike, postojanja službene nacionalne ideologije i u konačnici, pitanje je li europska civilizacija fundamentalno određena svojim kršćanskim nasljeđem. Kada je naš svijet postao kršćanski (312 – 394) uspijeva kroz povijesno istraživanje tematizirati relevantne probleme aktualnosti.

 

Paul Veyne francuski je arheolog i povjesničar specijaliziran za razdoblje antičkoga Rima. Počasni je profesor na Còllege de France. Posebice se bavio antičkim sustavima vjerovanja, antičkom svakodnevicom i epistemologijom povijesti.

Povijest privatnog života: Od Rimskog Carstva do tisućite godine (sv. I)

Povijest privatnog života (1): od Rimskog Carstva do tisućite godine Phillipe Ariès, povjesničar, medievist, a moglo bi se dodati i pionir antropologije djetinjstva te znameniti pripadnik druge generacije francuskih analista Georges Duby, idejno i konceptualno osigurali su u pentalogiji Povijest privatnog života kapitalno djelo o povijesti zapadne civilizacije kroz gotovo 2000 godina. Taj je veliki projekt proizašao iz metodoločkih mogućnosti i interesa za svakodnevni život, za strukture dugoga trajanja koje je otvarala upravo francuska historiografska škola Anala. Njime se htjelo “rasvijetliti promjene, polagane ili brze, koje su tijekom vremena utjecale na pojam i aspekte privatnoga života” (Duby, Predgovor). Prva knjiga, pod uredničkom palicom Paula Veynea, obuhvaća razdoblje od skoro deset stoljeća povijesti privatnog života, od Cezara i Augusta do Karla Velikog, odnosno dolaska Komnena na prijestolje Konstantinopola. Urednik sveska, povjesničar i arheolog Veyne, cijenjeni stručnjak upravo za razdoblje antičkog Rima, organizirao ga je kao svojevrsno putovanje, koje u razdoblju od gotovo 1000 godina zastaje na nekim postajama i temeljito se obrađuje: tri su postaje kroz pet poglavlja. Prva se bavi Rimskim Carstvom i kasnom antikom, odnosno iz Veyneova poglavlja i Brownova o kasnoj antici razvija se ujedno i povijest prelaska “građanskog čovjeka” u “kućnog čovjeka”. Na drugoj postaji knjiga zastaje u detaljnoj istrazi stambenih prostora koji najbolje osiguravaju kapsule privatnosti (Thébert). Treća iz rakursa privatnosti i njezinih mijena suprotstavlja rani srednji vijek Zapada (Rouche) i Bizant u 10 i 11. stoljeću (Patlagean).

Rad na mitu

Što mislimo, što nas pokreće kad si predočavamo svijet? Kako — kao povijesnu i egzistencijalnu veličinu — opažamo vrijeme? Koja značenja nosi sa sobom mit i u čemu se sastoji njegovo svladavanje? I konačno: čime se određuju slike i prispodobe, tehnike i strategije kojima život osigurava podnošljivost? Blumenbergova knjiga Rad na mitu razmatra njegovu vrijednost, iznovice polazeći od funkcionalnih aspekata. U mitskim pripovijestima i parabolama “preživljava”, naime, čovječanstvo baš kao i u lako dostupnim opravama. Nepoznato i neugodno, strano i uvredljivo mijenja se u donekle i posve prihvatljivo u transpoziciji mita. Filozofov se rad, međutim, zasniva na tome da taj korak učini prepoznatljivim u njegovim posljedicama. Tako Blumenberg oblikuje ovu temu s filološkom točnošću i s umijećem genijalna egzegeta—nenadmašan u onim dijelovima koji su posvećeni mitu o Prometeju s pogledom na Goethea.

Unutarnja tvrđava

U tome se Marko Aurelije prevario. Prošlo je osamnaest stoljeća (gotovo dvije tisuće godina!), a Misli su i dalje žive. Te stranice nisu bile namijenjene samo nekolicini aristokrata duha, kao što su Shaftesbury, Friedrich II. ili Goethe, nego su, tijekom stoljeća pružale, i još danas pružaju razloge za život bezbrojnim nepoznatim ljudima, koji su ih mogli čitati u mnogim prijevodima objavljenim diljem svijeta.
Današnji je čitatelj prečesto sklon zamišljati da postoji samo jedan mogući prijevod grčkog teksta i bit će iznenađen kad, nerijetko, naiđe na znatna odstupanja. No zbog te bi činjenice morao postati svjestan vremenske distance koja nas dijeli od starih. Naša namjera, to jest da suvremenom čitatelju pružimo uvod u čitanje Misli, neće dakle možda biti nekorisna. Nastojat ćemo otkriti ono što je Marko Aurelije htio učiniti pišući ih, odrediti književni rod kojemu pripadaju, a osobito definirati njihov odnos prema filozofskom sustavu koji ih nadahnjuje, i na kraju, ne pišući carevu biografiju, otkriti ono što se od njega kao osobe pojavljuje u njegovu djelu.
„Bilo mi je stalo do toga da obilno citiram Misli. Mrzim one monografije koje se, umjesto da daju riječ autoru i ostanu što bliže tekstu, upuštaju u nerazumljive elukubracije koje navodno dekodiraju tekst i otkrivaju ono ne-izrečeno mislioca, a da čitatelj nema nikakvu predodžbu o onome što je taj mislilac zaista “rekao”.
Takva metoda, nažalost, dopušta sva moguća izobličavanja, sva iskrivljavanja, sve nategnute “intervencije”. Naše je doba zavodljivo iz mnogih razloga, ali prečesto bismo ga, s filozofskog i književnog gledišta, mogli definirati kao doba besmislice, ako ne i kalambura: bilo što povodom bilo čega!“
iz intervjua s Pierreom Hadotom koji je vodio Michael Chase

Pierre Hadot (1922-2010) francuski je filozof i povjesničar filozofije specijaliziran za antičku filozofiju, pogotovo neoplatonizam. Hadot se zaredio 1944, ali nakon enciklike pape Pija XII. Humani generis (1950) napustio je svećenički red. Bio je ravnatelj École des hautes études en sciences sociales (EHESS) od 1964. do 1986, a 1982. imenovan je profesorom prestižnog Collège de France, na kojem je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju. Umirovio se i postao emeritus 1991.

Kontakt

Strojarska cesta 14, 10000 Zagreb
+385.917281657

Korisnički servis

Mizantrop@ Sva prava zadržana. 2023.

Add to cart