Ovo je studija o preobrazbi subjekta zapadnjačke civilizacije samosvijesti i otmjene oholosti u pasivnog potrošača estetskih objekata. Pritom se ne radi o etičkoj slabosti čovjeka u žrvnju neoliberalnoga kapitalizma kojemu su formalno na usluzi sve tehnike uživanja i opuštenosti pod uvjetom da pripada ovoj ili onoj eliti moći/znanja, već o gotovo ontologijsko-psihologijskoj perverziji. Traganje za srećom pojedinca iziskuje čitav niz novih ograničenja koja su naizgled nužna da bi zauzvrat subjekt dobio vlastito priznanje. Pfaller je u svojim istraživanjima neprestano u kritičkome prevrednovanju čitave tradicije nastanka onog što Zygmunt Bauman naziva „tekućom modernošću“, a posrijedi je nestabilnost u tvorbi identiteta. Kada se moderni hedonizam urušava i postaje postmoderni asketizam kao nova forma užitka i rada na sebi, tada preostaje pitanje nije li time veličajna ideja zapadnjačke kulture kao što je to sloboda u značenju autonomne vladavine subjekta postala tek fikcijom i pukom vrijednošću koja ustupa pred paradoksalnim zahtjevom za više sigurnosti, izvjesnosti, spokojnosti i nade u bolji život, ali pod uvjetom da sustav u ekonomsko-političkome smislu funkcionira besprijekorno. Za što se isplati živjeti nije priručnik za ogrezle u ravnodušnosti društva spektakla prema „istinskim vrijednostima“ života. Posve suprotno, riječ je o izvrsno napisanoj studiji o paradoksima i aporijama življenja u situaciji koja umjesto otpora i slobode ima karakter podaništva i želje za unutarnjom i vanjskom kontrolom.